Ulaganja i izlaganja

Prije nešto više od dva mjeseca prenio sam svoj komentar o budućnosti ulaganja u startupe tijekom predstojeće krize. U to vrijeme bilo je kristalno jasno da je nastupila globalna recesija, no sve do prije par dana nije bio vidljiv njezin stvaran opseg.

[Mala digresija: Pomalo me iritira kako se kod nas i političari i mediji razbacuju terminom “kriza”, a kristalno je jasno da ni jedni ni drugi nemaju pojma o čemu se tu ustvari radi. Kriza ima raznih, od ekonomskih do apstinencijiskih, a mislim da bi bilo poželjno bar malo jasnije reći bobu bob a popu pop i naglasiti o kakvoj se krizi radi. Posebice što mnogi naši ljudi nisu imali prilike upoznati ozbiljnu recesiju, obzirom da je Hrvatska posljednjih desetljeća uglavnom prolazila kroz druge oblike kriza — prije svega ratnu i inflacijsku.]

I dalje stojim iza gotovo svega što sam tamo napisao, no sad je očito da sam krivo procijenio jedan detalj, koji je vidljiv iz sljedećeg odlomka:

I don’t think we’ll see a significant downsizing of VC and angel investments. Those funds are provided by people with extra cash, and that cash isn’t going anywhere (unless, of course, they weren’t smart enough to pull it out of banks before they went down, in which case I’d rather not to be funded by them anyway).

Dakle, ispostavilo se da mnogi od navedenih ulagača upravo nisu bili dovoljno mudri i izgubili su značajan dio imovine na burzama i u bankama. To se najviše odrazilo upravo na one koji u većini razvijenog svijeta čine glavni motor startupa, a to su venture fondovi. Pišući taj komentar nažalost sam zaboravio da VC fondovi ustvari nemaju nikakav novac — oni u praksi imaju obećanja ulagača da će im kad oni pronađu odgovarajuće ulaganje dati odgovarajući iznos, i u stvarnosti se na računima fondova nalaze samo sredstva namijenjena promociji i troškovima.

Što se u stvari dogodilo? U pravilu, institucionalni ulagači — koji čine 99% investitora u VC fondove — ulažu manji dio (rijetko preko 15%) raspoloživog kapitala u visokorizične projekte, dok većinu investiraju u tradicionalne instrumente poput dionica i obveznica. Padom vrijednosti na svim svjetskim burzama oni su — kao i kod nas — izgubili značajnu količinu svoje imovine, i udio VC ulaganja odjednom je znatno skočio. Zamislimo, primjerice, nekog ulagača koji raspolaže sa 100 milijuna dolara kapitala, i odluči da će 10 milijuna uložiti u neki VC fond; ako zbog pada na burzama on izgubi 30% svoje imovine (a gubici su i znatno veći), odjednom tih 10 milijuna više nije 10% već 14%, te ako želi zadržati svoje omjere ulagač mora VC fondu uskratiti 3 milijuna.

Dakle, da skratim priču, VC fondovi su sve više u problemima. Što to znači za startupe u Hrvatskoj i regiji? Po mom mišljenju ne previše, jer venture kapital nikad nije dosegao pravi zamah u našim krajevima — ne računajući ulagački zamah od prije desetak godina, uglavnom predvođen SEAF-om, u Hrvatskoj smo imali samo jedno ozbiljno VC ulaganje na području Weba i softvera. Što se pak tiče poslovnih anđela, iako oni na prvi pogled djeluju vrlo slično venture kapitalu, za njih vrijede neka druga pravila, te i dalje očekujem da se njihova ulaganja ustvari povećaju umjesto da se smanje. Kao prvo, razvoj visoke tehnologije — a ovdje svakako ulaze Web i softver, pa čak i kad je riječ o aplikacijama kao što je Twitter — ne prestaje dolaskom krize; samo se broj onih koji se njime bave smanjuje. Paul Graham je to dosta lijepo formulirao:

Technology trains leave the station at regular intervals. If everyone else is cowering in a corner, you may have a whole car to yourself.

A drugo, svjedoci smo da brojni individualni ulagači izvlače svoj kapital iz burzovnih investicija i traže nove načine da ga osiguraju i oplode. Ulaganja u tehnološke startupe su nesigurna, ali i najmanja šansa u povrat je neusporedivo veća od stanja na burzama gdje je siguran jedino gubitak. Osobno sam svjedočio interesu nekolicine pojedinaca koji su se zainteresirali za članstvo u CRANE-u upravo iz tih razloga.

Kao što sam gore naveo, većinu stvari koje sam spomenuo u navedenom članku i dalje smatram točnima, no najbolje sam ih sažeo u posljednjem komentaru na taj članak:

Ajde da uzmemo da niti jedan startup na svijetu (ili barem u Hrvatskoj) do daljnjega neće moći naći nikakvog investitora. I što onda?

Startup se može pokrenuti i bez vanjskog kapitala, naravno ovisno o tome čime se bavi i što znaju raditi ljudi koji ga stvaraju. Može se primjerice kodirati u slobodno vrijeme, ili na druge načine raditi na svom projektu.

Posljednjih dana na Webu se pojavilo nekoliko zanimljivih članaka koji iz ovog ili onog kuta obrađuju temu financiranja startupa u doba recesije. Temu “smrti” venture kapitala obradili su Paul Graham i Eric Schonfeld, dok Scott Scheper iznosi ideju jedne moguće alternative (već su se i prije nekog vremena pojavile određene alternative klasičnom modelu ulaganja, kao što su YCombinator, Seedcamp i YL Ventures).

No, ne želim da ispadne kako samo pametujem bez konkretne akcije. Prije nekoliko mjeseci kolega i ja smo pokrenuli vlastiti Web startup — iako neki od vas već znaju za njega rekao bih da smo još u stealth modu; službenu najavu očekujemo za nekoliko tjedana, pa ću tada o tome pisati i ovdje.

Naš izvorni plan je bio klasičan: skupiti vanjski kapital od poslovnih anđela ili venture investitora, te kroz godinu-dvije razvijati i postavljati komercijalno rješenje. Iako još uvijek postoji određeni interes od strane nekoliko individualnih ulagača, usmjerili smo se na izradu i implementaciju rješenja u “part-timeu”, zarađujući za život kroz neke druge poslove. Kako smo odabrali projekt s vrlo jasnim poslovnim modelom planiramo prve prihode imati već unutar šest mjeseci od pokretanja, dok bi nakon godine dana mogli biti u stanju pokrivati troškove i u potpunosti se posvetiti tom projektu. Na taj način imamo s jedne strane svakodnevnu sigurnost i prihode, a s druge projekt neće stati. Naravno, to ne bi bilo moguće da nam trebaju godine razvoja ili da nemamo jasan poslovni model (kao npr. Twitter ili Zemanta).

Kako kaže naš narod, živi bili pa vidjeli. Naravno, novi startup će imati i vlastiti blog, a linkove uskoro očekujte ovdje.

Reblog this post [with Zemanta]

Dharmesh Shah o startupima

Već mi duže vrijeme u Firefoxu stoji otvoren tab s video prezentacijom koju je Dharmesh Shah — serijski poduzetnik i investitor čiji je posljednji startup HubSpot — održao na konferenciji Business of Software održanoj prije nekog vremena u Bostonu.

Kako me epidemijski konjuktivitis (nije tako strašno kao što zvuči, ali je dosadno) poštedio nekih drugih obaveza konačno sam našao vremena pogledati video i gledajući ga stalno nailazim na zanimljive lekcije koje mogu samo koristiti startupima, pa sam odlučio komentirati svaku novu ideju kako se pojavi.

Ideja je sporedna — treba krenuti

Jedna od važnih stvari koju Dharmesh ističe jest da nije važno — dapače, rijetko je i moguće — iz prve pogoditi savršenu ideju i proizvod kojeg samo treba realizirati. Naprotiv, praksa pokazuje da je većina uspješnih tvrtki počela s nekim drugim proizvodom ili konceptom od onoga s kojim su na kraju uspjeli. Najpoznatiji primjer je Flickr, čiji je izvorni poslovni model bio sasvim drugačiji, dok kod nas imamo svježi primjer prilagođavanja poslovnog plana u startupu Shout’Em.

Nije važno gdje ste

Jedna Dharmeshova poanta koja je vrlo ohrabrujuća za hrvatske startupe jest da se dobar i uspješan startup može pokrenuti bez obzira gdje se nalazili; tj. ne morate biti u Silicijskoj dolini ili Londonu. Isto tako, startup se može pokrenuti bez milijunskih investicija i venture kapitala; Dharmesh je svoj prvi uspješan startup pokrenuo u gradiću u Alabami, ne znajući uopće za pojam venture capital, dok u našim krajevima odličan primjer takvog uspjeha predstavlja activeCollab.

Novac ne dovodi posjećenost

Dharmesh ima odličan blog i forum OnStartups, i iznenadilo ga je kad je otkrio da njegov site posjećuje daleko više ljudi nego siteove nekih startupa s kojima je surađivao, a koji imaju budžet za marketing, stručnjake koji se brinu o posjećenosti itd. Dakle nije bitno imati velike novce, ljude se privlači kvalitetnim sadržajem.

Dvanaest plamenih obruča venture kapitala

Nalaženje venture investicije često je nužno, ali je sporo i dugotrajno, i zahtijeva da se poduzetnik bavi rješavanjem krivih problema (investitorovih umjesto korisnikovih), što jednostavno oduzima puno previše vremena. Isto tako, kombinirane investicije — tzv. syndication — nisu dobro rješenje jer smanjuju broj potencijalnih “kupaca”, odnosno ulagača; puno je bolje ako možete dobiti nekoliko VC fondova da vam ponude ulaganje, te da se međusobno nadmeću tko će vam pružiti bolje uvjete.

Ne pišite poslovni plan — pišite blog

Dharmesh tvrdi da poslovne planove nitko ne čita — čak ni u VC tvrtkama. Osobno vjerujem da je to točno u Silicijskoj dolini i SAD općenito, gdje svaki investitor dnevno dobiva na desetke ako ne i stotine upita i planova; no u našim uvjetima, gdje je broj zanimljivih projekata još uvijek daleko manji, dobro postavljen poslovni plan može činiti razliku između toga da vas ulagači ganjaju i toga da vam se smiju. No potpuno se slažem s njim kad kaže da planovi efektivno nemaju puno smisla, jer male promjene u pretpostavkama često mogu značajno utjecati na ishod, a da u praksi to neće imati nikakvog efekta niti sličnosti s konačnim rezultatima. Posebice mi se dopada njegov pristup “ako promijenim broj korisnika ovdje, malo dodam očekivane prihode ondje, nagnem glavu u lijevo i zažmirim na jedno oko stvar izgleda kao prilika vrijedna milijardu dolara”; pisanje poslovnog plana za startupe se najčešće svodi na pokušaj predviđanja nečeg što jednostavno nije moguće znati u tome trenutku.

Startupi se trebaju sramiti svojih proizvoda

Kad startup lansira svoj proizvod na tržište, on mora biti tako loš da ga se startup može stramiti. Jer ako nije, startup je čekao predugo, usavršavao da dovoljno dugo da bude kvalitetan, ali i da se situacija na tržištu promijeni. U svakom slučaju, proizvod treba biti dostupan što prije, bez obzira na kvalitetu, a najgore je skrivati ga kako ga konkurencija ne bi otkrila, kopirala ili slično. Puno je važnije što će skrivanje onemogućiti feedback od korisnika i prilagođavanje potrebama tržišta.

Ove sam natuknice izvukao iz prvih pola sata prezentacije, jer ju nažalost ipak nisam mogao pogledati u jednom komadu. No nakon toga tek postaje zanimljivo — kako odrediti cijenu (znanstvena metoda: nasumice), kako prodavati pre-alfa softver itd — te svakako preporučujem da si izdvojite sat vremena i pogledate ju u cijelosti.

Reblog this post [with Zemanta]

Ulaganje u Web startup

Da razbijem malo ovu monotoniju tekstova o konferencijama, prenijet ću email kojeg sam sinoć napisao u odgovor na upit jednog mladog Web poduzetnika, ujedno i člana Initiuma. Počeo sam pisati i kad sam došao do pola shvatio sam da sam opet pretjerao i da teksta ima gotovo za omanju knjižicu. Nadam se da će i svima koji prate ovaj site biti od koristi.

Dakle, piše on:

Imam pitanje. Planiram pokrenut jedan web startup i treba mi nesto sredstava… Sredstva su namijenjena placanju programera i zakupu reklamnog prostora. Procjenjujem da bi mi u ovoj fazi trebalo 3k EUR.

Sad, mene zanima da li bi ti preporucio kakvog angel investitora no ono sto je jos bitnije, ukoliko bi se investitor i nasao, kakvi su uvjeti, odn moje obaveze prema investitoru? Ja naime ne bih prodavao taj projekt (jedino za suludu cifru 🙂 ) bar neko vrijeme, dakle nekakav fiksni “exit” datum uvjetovan od strane investitora mi nije bas interesantan.

Da li bi ih zanimao udio u dobiti ili nesto sl.? Bitno mi je da i imam potpunu kontrolu nad projektom, ukoliko je moguce. Inace radi se o komercijalnom projektu.

Ja sam prakticki vec poceo radit na tome, imam pola designa gotovo, i mogao bi slozit neki business plan ako treba sto prezentirati.

Uh! Potrudit ću se da ti pomognem, no vidim da su neke stvari pomalo nejasne, pa najbolje da krenem točku po točku.

Prije svega, 3.000 EUR je zaista malo — jesi li siguran da si točno napisao iznos? To je netto plaća za mjesec i pol jednog kvalitetnijeg programera, pa mi se nikako ne čini kao iznos za kojeg bi trebalo tražiti vanjskog investitora. Ako se zaista radi o takvom iznosu savjetovao bih ti da odmah odustaneš od ulagača i radije potražiš partnera — primjerice programera koji bi odradio posao sad a da mu platiš kad krene prihod, ili koji bi umjesto honorara sudjelovao u prihodima, tj. bio bi (više ili manje ravnopravan) partner; to se naziva sweat equity.

No, ako pretpostavimo da se radi o većem iznosu (nije sad bitno kolikom, iako je i 30.000 EUR jako mala svota), te da ti je potreban vanjski ulagač, onda ulazimo u jednu sasvim drugačiju priču s kojom neke postavke koje si naveo baš i nisu kompatibilne.

Prije svega, kažeš da projekt ne bi prodavao, a onda kažeš “jedino za suludu cifru”. U biznisu ne postoji pojam “suluda cifra” — kako je u poslu ključna stvar dohodovanje novca, sve je na prodaju; jedino preostalo pitanje je cijena, a ona ovisi o tome što se prodavatelj i kupac dogovore. Da pojednostavim: ti bi dakle prodao svoj projekt, ali njegovu vrijednost procjenjuješ na cifru za koju iz nekog razloga smatraš da je “suluda”; kako ne znam ništa ni o “cifri” ni o projektu, ne mogu procijeniti je li to zaista suludo, no imaj na umu da nešto što ti smatraš suludim netko drugi može smatrati i realnim. Da upotrijebim najpoznatije primjere, svi bi očekivali da je 1,65 milijardi USD za godinu i pol star video Web servis suludo, ili da je 4 milijarde USD za par godina star voice instant messenger suludo, ili da je oko 2 milijuna kuna za društvenu mrežu bez ikakvih prihoda suludo — a to su sve realne prodaje koje su se i dogodile.

E sad, ti kažeš da trebaš investiciju, ali da ne želiš prodati udio u projektu; odnosno kako naš narod kaže htio bi bi biti i pošten i jeben. 😉

Probaj se malo postaviti u poziciju investitora. Naime, nitko ne zna — vjerojatno ni ti sam — s potpunom sigurnošću da će tvoj projekt biti uspješan i da će donositi nekakav prihod. U teoriji je moguće pronaći ulagače kojima to neće biti bitno — oni se u literaturi neformalno i nazivaju FFF: friends, family and fools — i ako možeš naći takve onda se ne moraš previše brinuti. No svi drugi tražit će neko osiguranje da će im se ta investicija i vratiti, te da će još na njoj i zaraditi — jer zašto bi inače ulagali kad im je bolje novac oročiti.

To osiguranje moguće je kao jednostavan kredit: ja ti dam X, a ti ćeš meni u određenom roku vratiti taj X plus nekakve kamate. No, što ako ti taj rok nije dovoljan da zaradiš taj iznos, ili je jednostavno teško doći do kredita (što će biti sve češće u skorije vrijeme)? Ti predlažeš sudjelovanje u dobiti — ali kakvi bi uvjeti tu došli u obzir, kad je projekt tek na početku i nije moguće znati u kojem roku ćeš koliko zaraditi? Ako kažeš da će ulagač dobivati X posto prihoda dok ne vrati svoje ulaganje plus neku zaradu, tko zna koliko dugo može to potrajati; ako kažeš da će dobivati X posto određeno vrijeme, možda podbaciš i u to vrijeme ne zaradiš onoliko koliko si im dužan.

Treća opcija je da ulagač dobiva X posto prihoda zauvijek — ali što ako ti prodaš firmu, odnosno dođe netko kome je “suludi iznos” sasvim prihvatljiv? Ili ako tebi porastu nabavne cijene i onda manje ostaje tebi jer njima daješ dio prihoda? To možeš riješiti tako da im daješ udio u profitu — ali profita sigurno neće biti odmah, a i kasnije može biti vrlo mali nakon što platiš sve plaće i ostale troškove, a i tada ti možeš prodati firmu prije nego se ulagač otplatio.

Ako razmotriš sve ove slučajeve, vidjet ćeš da je prodaja udjela ustvari najpravedniji oblik ulaganja: ti dobivaš novac koji možeš ulažiti u razvoj, a ulagač kroz svoj udio dobiva garanciju da će povratiti ulaganje. To znaju i ulagači, i šanse da nađeš ulagača koji neće to tražiti — a da ujedno ne spada u FFF grupu navedenu gore — ravne su nuli.

Sad, to ne znači da se prodajom udjela odričeš kontrole (ili njenog dijela) nad projektom. Osnivački ugovor svake firme određuje koliko je potrebno imati udjela da bi se mogle donositi važne odluke, a u pravilu je to 50% plus jedan udio. Dakle, dokle god imaš više udjela nego tvoj ulagač — u prijevodu, dokle god ne prodaš više od pola firme — ti donosiš sve odluke. S druge strane, koliki udio ćeš prodati ulagaču ovisi o vrijednosti tvrtke oko koje se obojica složite — što pak ovisi o tome kako svaki od vas gleda na vrijednost cijelog projekta. Drugim riječima, ako ne nađeš nikoga tko će se složiti s tobom da je tvoja “suluda cifra” realna valuacija vrijednosti tvrtke (u nekom ne-suludom roku), nikad nećeš ni pronaći ulagača.

Idemo dalje. Zamislimo da si našao ulagača s kojim si se složio oko procjene vrijednosti firme/projekta, pa shodno tome i njegovog udjela u njoj. U pravilu, ulagači ulaze u tvrtke s određenom idejom exita, iako je ona samo smjernica a ne i uklesana u kamenu. Ulagač u pravilu definira exit kao cilj, u stilu: ciljam na to da na moj ulog od X novaca za 3-5 godina dobijem 10 puta X novaca (to se čak u žargonu i naziva 10x). Za razliku od kredita, ovakav ulagač svjesno sudjeluje u riziku kojeg nosi svaki novi biznis, te zna da se njegov cilj ne mora ostvariti; zato ulagači i raspršuju svoja ulaganja na nekoliko projekata. Venture fondovi čak imaju vrlo jasnu računicu: od deset projekata, četiri će propasti, tri će vratiti investiciju, dva će biti u nekom plusu, a jedan će donijeti toliko da će pokriti sve ostale projekte i još solidan profit; poslovni anđeli su manje raspršeni, ali zato i aktivnije sudjeluju u radu projekata u koje su uložili.

Dakle, taj exit nikad nije ni po čemu fiksan i nečime određen, a najmanje datumom. Jedini faktor je prilika koja se ukaže — a i sam si rekao da bi prodao projekt za “suludi iznos”. Najbolja vježba za razumijevanje kako funkcioniraju ulagači je da si u glavi izvrtiš nekoliko scenarija kako se projekt može razvijati, pa ajmo to zajedno.

Prva varijanta je da se ispostavi nakon nekog vremena kako projekt nema nikakve šanse na tržištu i sve počne propadati: nema prihoda, gomilaju se dugovi, horor i strava. Zbog takvih stvari postoji ona “ograničena odgovornost” u nazivu trgovačkih društava, tvrtka bankrotira i svi koji su u nju uložili — novac, rad ili vrijeme — su na gubitku. Ulagači su savršeno svjesni te mogućnosti, dapače znaju da daleko više tvrtki propadne nego što uspijeva, i iako se pokušavaju što bolje osigurati — prije svega pažljivim odabirom u kakve projekte i ljude će uložiti — spremni su prihvatiti realnost kad vide da su sva sredstva iscrpljena.

Drugi scenarij je da je firma osrednje uspješna — pokrivaju se svi troškovi, posla ima, ali rast je na nuli ili vrlo malen, kao i profit. U tom slučaju mogu proći godine dok se uložena sredstva ne vrate kroz udio u profitu, i ulagači će gledati kako da povrate svoj udio na drugi način. Ako je u pitanju manjinski udio, pa nemaju nikakvog utjecaja na poslovne odluke, u pravilu ne mogu prodati svoj udio nekom vanjskom kupcu, pa postoje dvije opcije: prva je da nagovore ostale vlasnike da se sve proda, osobito ako firma ima neku tehnologiju ili drugu vrijednost — klijente, nekretnine… — koja može biti zanimljiva vanjskom kupcu, ili pak da ostali vlasnici otkupe njihov udio. Opet, to nije idealna situacija za ulagače, ali će pristati na nju ako ne vide drugi izlaz.

Treći scenarij je da tvrtka odlično posluje, da prihodi pokrivaju sve troškove i još ostavljaju ogroman profit. Tu je sad bitan faktor vrijeme: ako se to dogodi vrlo brzo, ulagač u pravilu neće htjeti odmah uzeti udio u profitu — kao kad oročiš novce u banci pa znaš da ih 12 mjeseci ne možeš dirati, tako je i on predvidio period u kojem ti novci “rade” za njega. Stoga će u pravilu inzistirati na tome da se taj novac ponovo uloži u firmu, s ciljem da se razvoj još više poveća i da firma postane još vrednija i bogatija; njegov cilj je da u periodu koji je sebi zacrtao — ovisno o ulagaču i vrsti ulaganja taj se period u pravilu kreće između 2 i 6 godina za hi-tech firme, pa do više desetljeća za biotehnološke.

Da rezimiram stvari, ulagači vrlo rijetko računaju na profit kao sredstvo povrata ulaganja kod tehnoloških tvrtki. Amazonu je trebalo osam godina da postane profitabilan, mnogi “uspješni” Web startupi (primjerice Facebook) to još uvijek nisu, a u nekim branšama tvrtka može i izaći na burzu prije nego postane profitabilna. Ukoliko firma može postati profitabilna u kratkom roku — par mjeseci ili godinu dana — daleko se više isplati tražiti neki povoljan kredit nego klasično equity ulaganje. Stoga ulagači kao sredstvo povrata uloženog iznosa — i zarade — vide prodaju svog udjela, koja je moguća na dva načina: ili će udio prodati nekome (bio taj netko ostali suvlasnici ili netko treći), ili će cijela tvrtka izaći na burzu (gdje će lako prodati dionice redovnim putem, kad im zatreba). U pravilu hi-tech tvrtke više ni ne izlaze na burzu, jer će se najčešće pojaviti zainteresirani kupac daleko prije nego što tvrtka dovoljno naraste.

A da bi prodaja tvrtke bila moguća, svi suvlasnici moraju imati barem približnu ideju o njenoj valuaciji — a dok tvrtka nije na burzi valuacija se može vrlo jednostavno definirati kao “najmanji iznos za koji bi vlasnici bili spremni prodati tvrtku”. Dakle, ti u svom slučaju imaš valuaciju, i ona iznosi “suludu cifru”, koliko god to bilo. Ako ne možeš naći ulagača koji misli da firma vrijedi toliko, ako ne i više, jednostavno zaboravi vanjskog ulagača i potraži druge načine financiranja (FFF, kredit, sweat equity…).

Za kraj, samo moram reći par riječi o samim ulagačima. Ako govorimo o firmi koja je na početku svog životnog puta, te ako zanemarimo državne ulagače kao što je BICRO, koji imaju svome mehanizme ulaganja i povrata, raspoloživi ulagači svode se na venture capital fondove — koji ne dolaze u obzir dok ulaganje ne iznosi barem nekoliko stotina tisuća eura — te poslovne anđele, koji su individualni investitori i ulažu vlastiti novac. No osim samog novca, oni u pravilu ulažu svoje znanje, iskustvo i kontakte, a često čak i vlastiti rad; s dobrim poslovnim anđelom de facto dobivaš vrhunskog djelatnika koji te ništa ne košta. To naglašavam kako bi bilo jasno da se ulagača ne treba plašiti; ako su uložili u tebe to znači da vjeruju da projekt i ti osobno možete uspjeti, i dati će sve od sebe da ti u tome pomognu.

Nadam se da ti je ovaj podugačak odgovor donekle razjasnio situaciju i objasnio zašto se ne moraš bojati investitora, odnosno njihovog ulaska u projekt u obliku udjela. Ulaganje nije ucjena i pištolj u glavu, već sporazum među poslovnim ljudima — i kao što te nitko ne može natjerati da kupiš pet godina star auto po cijeni novog, nitko te ne može natjerati da prihvatiš ulagača čiji ti uvjeti ne odgovaraju.

Vrlo brzo je stigao i njegov odgovor, u kojem (između ostaloga) piše:

Jasno mi je da je to premali novac da bi uvlacio nekog sa strane, samo sam htio vidjeti i tu opciju. Na kraju cu vjerojatno to sam financirati. Ono sto mi je interesantno kod angel investitora su bas te veze koje bi mogle nekakvu ideju pribliziti mozda jednom segmentu trzista do kojeg ja ne mogu doci. Postoji visestruka korist ukoliko od investitora jos dobijes i partnera.

Čuj, ako je stvarno samo 3k EUR nemoj uopće razmišljati o investiciji, to su novci koje je lako naći, a i nijedan investitor ti to neće dati, ne isplati mu se. Ali ako misliš da će ti u budućnosti trebati još ulaganja to je već druga priča, ali to onda treba dobro isplanirati. Što se investitora tiče, ako ti netko želi dati novce ali se nije spreman i sam aktivirati oko projekta, takvog radije zaobiđi. Kao što investitor bira u što i koga će uložiti, isto tako i poduzetnik ne mora uzeti prve novce koji mu se nude.

Reblog this post [with Zemanta]