Tri točke

Nekako je u zadnje vrijeme postalo pravilo da se moji komentari na postove Davida Jakelića otegnu toliko da mi ima više smisla postaviti ih kao vlastite članke. David je upravo objavio novi članak pod naslovom Gdje zapinje u izvozu softvera?, koji me zajedno s komentarima inspirirao na par točaka:

  1. David je potpuno u pravu: softver je od svih proizvođačkih industrija jedina u kojoj proces proizvodnje ne postoji, odnosno sveden je na potpunu automatizaciju.
    Zamislite da imate replikator iz Zvjezdanih staza: u njega ubacite planove proizvoda, a on izbaci gotov proizvod. U softveru je taj stupanj automatizacije postignut, a kad tome još pridodamo i Internet — kao kad bismo fizički proizvod distribuirali teleportom — dobivamo kombinaciju koja je toliko nova i neuobičajena (zbog ovakvih mjesta volim englesku riječ disruptive) da se mnogi još nisu privikli na nju i pokušavaju razvoj softvera voditi kao klasičnu proizvodnju.
    Baš kao što je David rekao, softver se ne proizvodi, on se razvija. Točno, razvijaju se i drugi proizvodi, ali proces razvoja je uglavnom manji dio njihova životnog vijeka — kod softvera je on praktički jedini dio. Već sam odavno usporedio softver s građevinarstvom — pod uvjetom da zamislimo da je u građevinarstvu moguće zgradu cijelu podići u nekoliko sekundi ili najviše sati, pronaći greške i ispraviti ih u projektu, a zatim cijelu zgradu srušiti i ponovo je podići u istom vremenu i bez dodatnih troškova.
  2. Ima još jedan vrlo važan razlog zašto produktizacija ima znatno više smisla od uslužne djelatnosti. Naime, ako napravite vlastiti softverski proizvod i budete relativno uspješni, vjerojatno ćete imati stotine i tisuće kupaca (ovisno o ciljanom tržištu, strukturi klijenata itd); dok u uslužnom IT-u taj broj ne prelazi nekoliko desetaka — čak i najveće firme nemaju značajno više klijenata, osim što su ti klijenti vrlo veliki.
    Zašto je to važno ako tih nekoliko desetaka donosi jednak ili veći prihod nego one stotine i tisuće? Važno je zato što gubitak jednog jedinog klijenta u slučaju uslužne tvrtke znači gubitak možda i deset posto ukupnih prihoda, dok kod proizvodne tvrtke jedan klijent predstavlja možda jedan promil korisničke baze.
  3. Najveći problem kod produktizacije je upravo prvi korak: stvaranje proizvoda. Nažalost, većinu naših softverskih tvrtki funkcionira po obrascima naslijeđenima iz mastodonata prošlosti, i vrlo često su odjel za razvoj i odjel za marketing udaljeni svjetlosnim godinama po stilu managementa, načinu razmišljanja i pristupu poslovanju. A upravo je područje definiranja proizvoda mjesto gdje ta dva odjela moraju funkcionirati kao jedan, što je u većini naših softverskih kuća doslovno nemoguća misija.

Ideje i realizacije

Čitatelj po imenu Stipe napisao je komentar na moj prethodni post o poslovnim idejama. Počeo sam mu pisati odgovor pa sam po tko zna koji put shvatio da sam dobio još jedan članak za site.

Dakle, Stipe — iako sam svjestan da to zvuči glupo, vjeruj mi da se ne moraš bojati toga da ti netko ukrade ideju; preciznije, daleko su manje šanse da ćeš izgubiti ako ideju podijeliš s drugima nego ako ju ljubomorno čuvaš.

Naime, kako i piše u članku na kojeg komentiraš, ideja je nužan, ali u konačnici vrlo malen element nekog biznisa. I ne samo to — ideja ima na pretek; ja ti garantiram da si samo danas od ustajanja iz kreveta prošao kraj nekoliko desetaka stvari, ljudi ili situacija koje kriju iskru poslovne ideje. Ideje ne moraju biti posebno originalne — najuspješnije poslovne ideje nastale su reciklažom nečega što je već postojalo — jednako kao što ni najoriginalnija ideja ne garantira uspjeh biznisa. Ono što je zaista vrijedno jest realizacija, odnosno sposobnost da se ideja provede u djelo, i ako nisi to u stanju napraviti sam (a vrlo malo ljudi jest) onda moraš imati partnera koji će popuniti ono što tebi nedostaje. A nadam se da razumiješ da partneru ne možeš uskratiti temeljne informacije o ideji.

Kažeš da bi se glupo osjećao kad bi ti nekome rekao svoju ideju a onda vidio da ju je taj netko realizirao. Ali razmisli malo — tko ti kaže da taj netko nije imao istu ideju nezavisno od tebe? Nitko nema monopol na ideje, i iste ideje mogu pasti na pamet ljudima koji se nikad nisu susreli. Evo, primjerice, u razgovoru s jednim angel investitorom iznio sam mu jednu svoju ideju da bi se ispostavilo da čovjek već neko vrijeme radi na pripremi jednog sličnog projekta.

Nadalje, ti se bojiš da će netko s više novca realizirati neku tvoju ideju; ali zašto bi on to učinio? Da bi se neka ideja realizirala potrebni su oprema i vrijeme, ali prije svega ljudi koji će tu ideju realizirati — i zašto bi netko sad išao zapošljavati neke ljude s nejasnom vizijom te ideje kad ima tebe koji si očito o cijeloj stvari već puno razmišljao i koji si najprikladniji da tako nešto i realiziraš.

I za kraj, najbolji način da zaštitiš svoju ideju jest upravo da ju realiziraš. Ako je riječ o nekoj Web aplikaciji — o čemu ja uglavnom pišem — nabavi domenu, zakupi hosting, postavi neku osnovnu verziju te aplikacije da pokažeš sebi i svijetu da je to izvedivo. Ako si programer to ti neće biti teško, a ako nisi onda imaš problem — ali ništa što se ne bi moglo riješiti nalaženjem kvalitetnog partnera programera. Tako ćeš kad pristupiš investitoru imati nešto što možeš pokazati, i to će sigurno pomoći da netko uloži u tebe — to mu se svakako više isplati nego da vlastitim snagama krene u realizaciju iste ideje.

Koliko vrijedi poslovna ideja?

Vjerujem da je većina čitatelja ovog bloga već čula za osnivanje prve hrvatske mreže poslovnih anđela, pod nazivom CRANE. “Poslovni anđeli” je prijevod engleskog naziva “business angels”, a koji opisuje jednu specifičnu kategoriju individualnih ulagača koji financiraju tvrtke u najranijoj fazi razvoja, često čak i prije nego je proizvod do kraja defeiniran a u pravilu prije nego je postignut ikakav tržišni uspjeh.

S podacima o CRANE-u mogli ste se prošlog tjedna dosta susresti u hrvatskim medijima, zahvaljujući nizu državnih institucija koje su podržale projekt, a jedna od posljedica te medijske pokrivenosti jest i podatak da je u svega tri dana — od utorka kad je održana prezentacija projekta — putem obrasca za prijavu pristiglo već petnaestak projekata. Iako među prijavljenim projektima ima i nekoliko dosta razrađenih, za koje se vidi da su njihovi poduzetnici dosta razmišljali o realizaciji, većinom prevladavaju oni kod kojih dominira samo ideja.

U četvrtak sam skoknuo do Slovenije (brže bolje prije nego uvedu svinjete), pa sam i tamo imao priliku razgovarati s dvoje ulagača, koji su se također požalili na učestalost tzv. “idea pitchera”, koji čak i kad im se pokuša objasniti nužnost dobro osmišljene realizacije i dalje inzistiraju da je “ideja sve”.

Tom prilikom mi je sinulo kako se jednostavno može pokazati da je ideja tek sporedan — iako nužan — preduvjet za pokretanje uspješnog i kvalitetnog poslovnog projekta. Naime, ako je “ideja sve”, zašto poduzetnici koji to tvrde i dalje traže investitora koji će u njihovu ideju uložiti novac? Ako je realizacija sporedna, onda se svakako može uzeti čista ideja i pretočiti u biznis bez ijedne lipe investicija — zar ne?

Naravno, odgovor je prilično očit svakome tko se potrudi o njemu razmisliti. Jasno, svaki biznis kreće od ideje, ali tek promišljena realizacija tu ideju pretvara u stvarnost. Brojni “idea pitcheri” s kojima sam se susreo zanemaruju nužnost konkretnog planiranja — istina, oni uglavnom imaju neku maglovitu ideju da im treba novac za “realizaciju”, a ako ih pitate na što misle pod time nabacivat će se terminima poput “marketinga” i “proizvodnje”, ali ovdje njihova razrada ideje staje. U većini slučajeva, njihov poslovni plan podsjeća na onaj gnomâ iz South Parka:

  1. Collect underpants
  2. ?
  3. Profit!

Pokrenuta hrvatska mreža poslovnih anđela — CRANE

CRANEJučer je u hotelu Esplanade održano prvo službeno, javno predstavljanje hrvatske mreže poslovnih anđela (mreža je po prvi put predstavljena na Web.Startu) pod imenom CRANE, što je kratica engleske fraze CRoatian Angel NEtwork.

Udruga Initium jedan je od osnivača ove mreže, i naša uloga je da predstavljamo interese poduzetnika — iako treba naglasiti kako CRANE neće biti fokusiran samo na IT, Web i softverske projekte, već će članovi investirati u one projekte i industrije koje im se dopadnu. Od ostalih osnivača, interese venture capital fondova — koji su logični nastavljači onoga što anđeli pokreću — predstavljaju VC fond Poteza Ventures iz Slovenije, te hrvatska udruga VC tvrtki CVCA, dok su se kao članovi-osnivači projektu pridružili Damir Sabol — osnivač i dugogodišnji CEO Iskona — te Hrvoje Prpić, osnivač HGspota.

Osnovni cilj CRANE-a biti će pružati središnje mjesto na kojem poduzetnici u ranoj fazi mogu testirati svoje ideje, te na kojem investitori mogu pokušati pronaći zanimljive projekte vrijedne njihovog interesa. Web site mreže nalazi se na adresi crane.ini.hr (uskoro bi se trebala aktivirati i domena crane.hr), a tu će se moći naći obavijesti o npr. predavanjima koje mreža organizira, raznim natječajima itd. Na siteu postoji i obrazac kojim se novi projekti mogu prijaviti na procjenu.

Zemanta Pixie

Dvije liste za startupe

U pripremi za ovaj site već neko vrijeme stoji članak o mogućim ishodima startupa. Iako će se članak fokusirati na moguće varijante uspješnog ishoda, ne smijemo zaboraviti i na onaj najmanje poželjan ishod, a to je neuspjeh. David Feinleib iz investicijske tvrtke Mohr Davidow Ventures na svom se siteu zapitao Why Startups Fail, te odmah daje jasan odgovor: startupi propadaju jer im ponestane novca.

Ovaj naizgled jednostavan odgovor ustvari krije čitav niz pravih razloga koji su doveli do nestašice novca, a koji ustvari predstavljaju klopke na koje svaki startup treba paziti. Ovdje ću samo nabrojati te razloge, a za detalje i objašnjenja svakako pročitajte Davidov članak. Dakle, startupi propadaju jer:

  1. Troše previše na marketing i prodaju prije nego su spremni na to.
  2. Tržište napreduje brže nego što startup to može pratiti.
  3. Ne postoji Poduzetnik (s velikim “P”).
  4. Tržište se presporo razvija.
  5. Posao je rizičan.

A za one koji tek počinju i još su daleko od konačnog ishoda — uspješnog ili ne — Jay Parkhill na GigaOmu navodi deset nužnih termina koje treba znati kad od venture fonda dobijete tzv. term sheet, odnosno inicijalnu ponudu za investiciju s detaljima koliko se ulaže, koliki postotak ide njima itd.

Kodiranje i obrazovanje

Prije par tjedana sam na Web.Start konferenciji Davida Jakelića prozvao “hrvatskim Joelom Spolskym“, i još uvijek stojim iza te tvrdnje — on predstavlja izuzetno rijetku kombinaciju programera, poduzetnika, managera i analitičara/blogera, a u svemu tome je više nego uspješan.

David je danas na svom blogu objavio post pod naslovom Jednostavni zadaci poput pisanja koda, koji me je potakao da mu se po prvi puta moram donekle suprotstaviti, odnosno malo pojasniti kako stoje stvari.

No prije svega, moram se apsolutno složiti s Davidom da (domaći, ali ni drugdje nije puno bolje) mediji i javnost imaju uglavnom vrlo iskrivljenu sliku o programerskom poslu — programere (i ostale “informatičare” kako se to kod nas trpa sve zajedno) se obično gleda kao neke čudake koji se samo igraju za kompjuterom, dok često i IT manageri progamerske zadatke doživljavaju kao jednostavno “pisanje koda”. Ustvari — pisanje koda i jest jednostavno, ali ono predstavlja najmanji i najbeznačajniji dio programerskog posla; svoditi programiranje na pisanje koda jest jednako svođenju slikarstva na povlačenje kistom po platnu. Za svaku liniju koda programer mora prethodno imati jasnu sliku što će se dogoditi u raznim slučajevima i vrijednostima varijabli, kakav efekt će koja petlja imati na druge dijelove programa i cijelog sustava, i tako dalje.

Nažalost, taj stav je here to stay i vrlo ćemo teško naučiti javnost koje su stvarne okolnosti programerskog posla. To nije endemično za našu struku — jednako iskrivljenu sliku većina ima recimo i o poslu npr. pilota ili arheologa, no u tim slučajevima ta iskrivljenost dodaje određenu romantičnost, dok u našem slučaju ide na štetu programerskog ugleda.

No s druge strane, ono što je nužno imati na umu jest da je u programerskom poslu možda od svih struka najmanja korelacija između službenog stupnja obrazovanja i stvarne kvalitete. Reći da je za pisanje koda dovoljna matura jednako je krivo kao i reći da za taj posao treba diploma bilo kojeg fakulteta, tako da je izvorni citat u Davidovom postu tu u krivu na više načina, no rekao bih da je David skočio malo na krivu loptu.

Činjenica je da u većini struka netom diplomirani “stručnjak” ima još puno za učiti prije nego što postane relativno produktivan na novom radnom mjestu; no isto tako u većini struka fakultet ili druga škola daju vrlo jasne temelje na koje je potrebno nadograditi tek specifičnosti određenog radnog mjesta. Kemičar ili fizičar će poznavati većinu dosadašnjih dostignuća, inžinjer strojarstva ili naftaš će poznavati glavne procese i tehnologije, i tek ako je neka škola jako zaostala u praćenju suvremenog razvoja — pod “jako” mislim na desetljeća — novopečeni će stručnjak imati ozbiljnijih problema u prilagodbi.

No kad je riječ o softveru, tehnologije i platforme se mijenjaju tolikom brzinom da pet do sedam godina koliko kod nas studenti u prosjeku pohađaju fakultet(e) može predstavljati totalni preokret u načinu kako se aplikacije razvijaju i koriste. Bacite samo pogled na 2001. godinu i sjetite se svega što danas redovno koristimo a tada ili nije postojalo ili je bilo u ranim začecima. XML? Ajax? .NET? Rich Internet applications? Software as a service? Ruby? Python? Web servisi? Čak se i Java, koja ima reputaciju najuniverzalnije i najpostojanije platforme, posljednjih godina značajno promijenila (postavši open source, između ostalog).

Time ne želim reći — kako spominje članak u Business.hr-u — da je za “pisanje koda dovoljna matura”, jer nije. Ili bolje rečeno, nijedna formalna razina obrazovanja ne osigurava da je netko kvalitetan programer, bio on maturant, diplomant ili doktor znanosti. Neki od najboljih programera koje osobno poznajem nisu nikad stekli diplomu — dok drugi pak jesu — već su ili potpuno zaobišli fakultet, ili su (u najvećem broju slučajeva) došli do neke godine studija i onda uzeli “neodređenu pauzu”. S druge strane, neki programeri koji se ponose diplomom ovog ili onog fakulteta pisali su takve stvari da ih ne bi objavio ni Alex Papadimoulis jer bi mislio da su izmišljene.

Tako da odgovor na pitanje sadržano u prvom retku citata u Davidovom postu — što je uzrok nestašice ljudi, pretpostavljam u softverskoj industriji — leži u činjenici da je nalaženje kvalitetnih programera izuzetno težak posao, kojeg u pravilu svi jako podcjenjuju, uključujući i same iskusne programere. Naime, ne postoji shortcut koji će nam pokazati na temeljnu vještinu i razinu znanja — niti diploma, niti certifikati (što nam vrijedi što netko ima MCSD ako ga je stekao prije nekoliko godina dok .NET praktički nije ni postojao?), niti razni tečajevi koji se upisuju u radnu knjižicu ili tetoviraju na čelu ne mogu pokazati niti stvarnu razinu znanja niti temeljni talent za programiranje koji se onda može nadograditi konkretnim iskustvom.

Savjeti startupima 2

Ukoliko se u bilo kojoj mjeri i obimu bavite Webom 2.0, Internet tehnologijom ili startupima a niste uočili velebnu diskusiju koju je prouzročio jedan blog post, iskreno se nadam da je razlog tome što dvadeset četiri sata dnevno radite na vlastitom projektu.

Fred Wilson je lijepo sažeo cijelu priču u jednom postu, no u najkraćim crtama: najprije je Jason Calacanis na svom blogu objavio vrlo koristan post pod naslovom How to save money running a startup (17 really good tips). Iako je post prepun vrlo korisnih praktičnih savjeta iz iskustva (Jason je u karijeri pokrenuo nekoliko startupa), savjet broj 11 izazvao je lavinu kritika i komentara, pa zatim kontra-komentara i tako ad nauseam.

No, osim ove tarapane, posljednjih sam dana naletio na cijeli niz zanimljivih i korisnih postova i članaka koji iznose korisne savjete za startup tvrtke i projekte. Neke od njih već nekoliko dana držim kao tabove u Firefoxu, pa ću iskoristiti ovaj post da vam ih predstavim i istovremeno smanjim lavinu tabova.

Prije nekoliko mjeseci je blog Business Pundit objavio da je prodan, te da njegov glavni autor, poduzetnik Rob May pokreće novi blog. Pritom se odlučio rastati na način da će iznijeti stvari koje je naučio tijekom poduzetničke karijere, i rezultat toga je post naslovljen The Top 10 Changes In My Business Thinking; svakako preporučujem da pročitate post, jer tamo Rob razrađuje i objašnjava svaku od točaka, a ja ću ovdje samo prevesti naslove tih točaka:

  • Sreća je važna
  • Intuicija protiv analitičnosti
  • Pripazite na hype (ili buzz, kako se to kod nas češće naziva).
  • Uvijek je lako vidjeti ono što želite vidjeti
  • Djelujte
  • Neuspjeh je nevažan
  • Pronađite ljude
  • Osveta je gubitak vremena i energije
  • Pomognite drugima da dostignu svoje ciljeve
  • Odnosi, odnosi, odnosi

U posljednje vrijeme su ovakve “top-x” liste vrlo popularne, pa sa proteklog tjedna pronašao još jednu takvu korisnu listu, pod naslovom Top Ten Legal Mistakes Made by Entrepreneurs. Neki od ovih savjeta imaju veću težinu u SAD-u nego kod nas (takve uglavnom nisam prevodio), no u cjelini lista je dovoljno korisna da ponovim isti model kao i u prethodnom slučaju:

  • Greška br. 10: Čekanje s osnivanjem tvrtke.
  • Greška br. 9: Izdavanje osnivačkih udjela bez vremenskih ograničenja.
  • Greška br. 8: Zapošljavanje pravnika s nedovoljno iskustva s poduzetnicima i investitorima.
  • Greška br. 7: Failing to make a timely Section 83 (b) election.
  • Greška br. 6: Pregovaranje o udjelu investitora isključivo na temelju procjene vrijednosti tvrtke.
  • Greška br. 5: Čekanje na međunarodnu zaštitu patenata.
  • Greška br. 4: Disclosing inventions without a nondisclosure agreement, or before the patent application is filed.
  • Greška br. 3: Pokretanje biznisa dok ste zaposleni kod potencijalnog konkurenta, ili zapošljavanje djelatnika bez provjere njihovih ugovora s prethodnim poslodavcem.
  • Greška br. 2: Obećavati u poslovnom planu više nego što se realno može ostvariti, te zanemariti nacionalne i međunarodne zakone.
  • Greška br. 1: Misliti da pravni problemi mogu čekati.

Ovih dana sam naišao i na dva savjeta koji su na prvi pogled u potpunosti nasuprot nekim zdravorazumskim i ustaljenim pristupima. Na svom blogu Get Venture Mark Pater Davis otkriva kako venture investitori ne žele da budete profitabilni. Pročitajte post da vidite zašto (ima puno smisla, a ista logika vjerojatno vrijedi i za angel investitore), a zatim vas upućujem na blog Force_of_Good koji u postu Venture Capital Investment Tool Kit i otkriva zašto tradicionalni poslovni planovi nemaju veliku važnost kod venture investitora. Ovaj posljednji savjet još uvijek više vrijedi u Novom svijetu nego s ove strane “bare”, ali i to je tako više iz inercije i tradicionalnog konzervatizma investitora, te je za očekivati da će se s vremenom mijenjati.

A za kraj ću vas uputiti na fantastičan članak iz pera Wiredovog suosnivača i pisca Kevina Kellya, naslovljen Better than Free, u kojem on analizira poslovne modele sustava u kojem je sve više informacija dostupno bez naknade. Njegova temeljna postavka je da u svijetu u kojem je sve besplatno i dostupno, ipak postoje vrijednosti za koje su ljudi spremni platiti dovoljno da se na njima može temeljiti uspješan biznis. Još jednom, svakako pročitajte članak, o ovdje ću samo prevesti nazive tih vrijednosti:

  • Trenutnost (Immediacy)
  • Osobnost (personalization)
  • Objašnjenje (Interpretation)
  • Izvornost (Authenticity)
  • Pristupačnost (Accesibility)
  • Utjelovljenje (Embodiment)
  • Dobročinstvo (Patronage)
  • Pronalažljivost (Findability)

Update: U ovu seriju davanja savjeta startupima uključio se i Mark Cuban, čovjek poznat po tome što je prodao Broadcast.com Yahoo!-u za nekoliko milijardi dolara.

Update: Popisu savjeta za startupe danas se pridružio i GoBigov autor Damon Caiazza sa svojom listom naslovljenom What Startups Don’t Need to Spend Money On. Od četiri točke koje navodi, posljednja se naravno ne odnosi na Web i softverske startupe, dok druga možda stoji u zemljama u kojima knjigovodstvo dobro funkcionira, ali u Hrvatskoj je svakako korisno pronaći kvalitetan knjigovodstveni servis — naravno, praćenje i naplatu računa i dalje treba voditi samostalno.

Think small

Svima je poznata filozofija “think big”, koja ukratko govori da treba imati grandiozne ciljeve i planove, pa ako ih ostvarite samo djelomično ostvarit ćete više nego da ste krenuli sa skromnim ciljevima.

Greška te filozofije leži u tome što promatra uspjeh kao planinu, s jasno definiranim vrhom i zadanom visinom, pa ako se i ne uspijete uspeti na Mont Everest, onaj hrbat na 7000 metara je sasvim dobar rezultat. Međutim, posebice u poduzetništvu, uspjeh najčešće nema definitivan i isključiv oblik — uspjeh se sastoji od svakodnevnih aktivnosti koje, jedna po jedna, doprinose napretku i uspješnosti biznisa.

Recimo da ste si zadali plan da ćete u dvije godine doseći mjesečni prihod od recimo sto tisuća eura — što ćete napraviti kada to dosegnete — zatvoriti tvrtku? Ili ćete nastaviti poslovati kao i dotad, oblikujući nove ciljeve i planove?

Kod Web aplikacija (i softvera općenito), najveća je greška osmisliti vaše idealno rješenje i onda raditi na njemu mjesecima i godinama. Andrej spominje knjigu Dreaming in Code koja opisuje jedan takav projekt koji je neslavno završio, a navodi i citat Linusa Torvaldsa kojeg moram ovdje prenijeti:

Nobody should start to undertake a large project, because you’ll just overdesign. So start small and think about the details. Don’t think about some big picture and fancy design.

Stoga, okrenite ovu filozofiju naglavce i recite sami sebi: think small. Umjesto veličanstvenog popisa mogućnosti koje želite ugraditi u svoju aplikaciju, pitajte se: “koji je najmanji set mogućnosti koji mogu izbaciti na tržište a da moji korisnici od toga imaju koristi?” Možda vaši konkurenti imaju više mogućnosti; ali možda polovicu njih nitko ne koristi. To možete otkriti samo tako da se pokrenete, steknete korisnike, i onda osluškujete što vam imaju za reći. Venture kapitalist David Cohen opisuje jedan takav scenarij iz stvarnog života:

In my first company, we had a pretty good theory. Our theory was “ambulances need to be dispatched, and people shouldn’t have to pay a million dollars and use the crappy software that’s out there today to solve that problem effectively.” It turned out that we were right. We built a better product for a fraction of the cost. But then we grew. Our customers told us that this was not enough. They wanted us to solve their billing, employee scheduling, accounting, mobile data, and paramedic data collection problems too. So we did. Now they’re telling that company that they dispatch fire trucks too. And the company is listening. Could I, as a founder of this company, have envisioned the perfect product suite for the company’s customers of today? No way. I hardly recognize it.

Koristite vlastiti proizvod

Od brojnih savjeta osnivačima tehnoloških — a prvenstveno softverskih — startupa, možda je najvažniji onaj kojeg obično navodimo u njegovoj engleskoj inačici: “eat your own dog food”. “Jesti vlastitu pseću hranu” bi se u doslovnom smislu odnosilo, naravno, samo na proizvođače hrane za pse, no u prenesenom smislu ovaj savjet upućuje poduzetnike kako i sami moraju koristiti vlastite proizvode i rješenja.

Razlog tome je što su korisnička iskustva najvrijedniji feedback kojeg poduzetnik može dobiti, a do njih je najbrže i najlakše doći ako ste sami svoj vlastiti korisnik. Pored toga, ova taktika predstavlja dobar PR potez, jer ako proizvođač nema dovoljno povjerenja u vlastiti proizvod, zašto bi ga imali i korisnici?

Za kraj, evo jedan svjež primjer Web poduzetnika koji na najbolji mogući način prikazuje kako se koristi vlastito rješenje.

Savjeti startupima

Kao novogodišnji poklon, Alex Ingold iz AdaptiveBluea je na Read/Write Webu objavio 36 kratkih savjeta startupima. Svakako savjetujemo da pročitate izvorni post, a ovdje ćemo samo navesti prijevode naslova tih savjeta, po kategorijama:

Razvoj softvera

  1. Morate imati kôd.
  2. Morate imati tehničku osobu kao suosnivača.
  3. Zaposlite vrhunskog programera koji voli kodirati.
  4. Držite razvojni tim malenim, i ne outsourcajte.
  5. Kod zapošljavanja pitajte teška pitanja.
  6. Izbjegavajte managere bez tehničkog znanja.
  7. Potičite kulturu agilnog developmenta.
  8. Ne otkrivajte toplu vodu.

Infrastruktura

  1. Koristite najbolji hosting koji možete pronaći.
  2. Koristite Amazon Web Services.
  3. Koristite Google Analytics na uobičajene i inovativne načine.
  4. Započnite s defaultnim postavkama, a zatim ugodite sustav.
  5. Zaposlite ili unajmite dobrog administratora sustava.

PR

  1. Unajmite agenciju za PR.
  2. Ne očekujte da će PR-ovci upoznati vaš proizvod do detalja.
  3. Nađite PR-ovce koji razumiju vaše područje.
  4. Objavite vaš proizvod na konferenciji.
  5. Kreirajte demo-verzije, filmove, slike i slajdove.
  6. Ne pokrećite proizvod niti ne objavljujte velike vijesti ponedjeljkom ili petkom.
  7. Slanje emaila ima više koristi nakon što su vas predstavili.
  8. Odredite embargo i držite ga se.
  9. Pobrinite se da o vama ne pišu bez konzultacija s nekim iz vašeg tima.
  10. Prihvatite da veliki neće tek tako pisati o vama.
  11. Najbolja PR strategija jest zajednica.

Konferencije

  1. Objavite proizvod na DEMO (ili nekoj sličnoj) konferenciji.
  2. Budite prisutni na nekoliko jakih konferencija.
  3. Unajmite najbolju opremu koju si možete priuštiti.
  4. Uštedite novac odsjedajući u obližnjem hotelu.
  5. Ne vucite ljude za rukav da pogledaju vaš demo.
  6. Ne tolerirajte daveže.
  7. Povežite svoj PR s konferencijom.

Pravo i financije

  1. Osnujte tvrtku.
  2. Get a Delaware LLC or Inc. (Ovaj savjet nismo preveli jer je usko vezan uz SAD. Ali možemo ga zamijeniti savjetom da istražite mogućnost osnivanja tvrtke u nekoj zemlji zapadne Europe, pa čak i u SAD-u ako je moguće.)
  3. Ne štedite novac na pravniku.
  4. Nabavite dobrog knjigovođu.
  5. Pretvorite dosadu u učenje.