Na edukaciji će biti prezentirane najnovije spoznaje o poslovnim modelima, postupcima inoviranja postojećih i stvaranja novih poslovnih modela te primjeri iz hrvatske poslovne prakse.

Predavanje je namijenjeno članovima uprave, poduzetnicima i onima koji to žele postati, osobama zaduženim za razvoj poslovnih procesa te razvoj proizvoda i usluga.

Detaljnije informacije nalaze se na http://www.step.uniri.hr/2012/10/inovacija-poslovnog-modela/

Cilj seminara je pružiti polaznicima uvid u različite aspekte poduzetništva i pomoći onima koji žele započeti poduzetnički pothvat ili uspjeti u već poduzetom pothvatu.

Sudionici seminara naučit će sustavno razmišljati o svojem poslovanju te tražiti odgovor s predavačem o potrebnim koracima u poslovanju radi stvaranja konkurentske prednosti na tržištu. Raspravljat će se o različitim aspektima poduzetništva (tržištima, prikupljanju kapitala, pozicioniranju poduzetnika) te uvodno o poslovnim modelima.

Seminar je besplatan, a više detalja možete pronaći na stranicama STePRi-a.

Da podsjetimo, Seedcamp je prvi i najuspješniji startup akcelerator u Europi, a pored dva eventa koje su održali u Zagrebu, 2010. i 2012. godine, hrvatski su startupi dosad privukli njihov interes u nekoliko navrata, te su GISCloud i Farmeron uspjeli putem Seedcampa pronaći i ulagače.

Prijave na Seedcamp su besplatne, a pobjednicima se pružaju velike mogućnosti na međunarodnoj sceni.

Prvi je na rasporedu Ideation Bootcamp koji se održava 6. rujna u 18:00 sati u prostorima FER-a. Ideation Bootcamp je prilika za doznati kako doći do dobre ideje za startup ili unaprijediti postojeću startup ideju:

You have an idea for a startup, but don’t know what to do next? In just three hours, the Startup Ideation Bootcamp will help you improve your idea, come up with new ideas, determine the next steps, and even recruit potential co-founders. This intensive, collaborative workshop begins with talks by leading startup Founders designed to teach you the components of good and bad startup ideas. For example, is your market big enough, is there organic growth potential, and a clear path to profitability? Then, attendees can share their ideas with both experts and peers to receive constructive feedback. Join us for a fun evening!

Drugi događaj, Pitch Bootcamp, planiran je za 15. rujna u 14:00 sati također na FER-u. Pitch Bootcamp je prilika da od osnivača uspješnih startupa iz Silicijske doline i Hrvatske čujete koji su ključni elementi efektne prezentacije vašeg startupa investitorima.

Pitching your startup ideas effectively is a crucial skill that will help you acquire financing, customers, partners, and top talent. In just three hours, the Startup Pitch Bootcamp will help you improve your pitching skills and recruit potential co-founders. This intensive, collaborative workshop begins with talks by leading startup Founders designed to help you understand the key ingredients of a successful pitch. Then, you can apply that learning and pitch to both experts and peers to receive constructive feedback in a relaxed setting. Join us for a fun evening!

Na istaknutim linkovima možete saznati sve informacije o tim događanjima, te se i registrirati za sudjelovanje.

Od listopada ove godine The Founder Institute otvara prvi semestar u Zagrebu za do 25 foundera. Svi koji dođu na jedan od Bootcampa moći se se prijaviti za upis u program bez plaćanja redovne kotizacija u iznosu od $50 USD. Rok za besplatane prijave je do 16. rujna, što trebate imati na umu ako ćete sudjelovati na Pitch Bootcampu dan ranije.

The Founder Institute je startup akcelerator i globalna poduzetnička mreža koja pomaže poduzetnicima stvoriti smislene i trajne tehnološke tvrtke širom svijeta.

Kroz četveromjesečni “part-time” program postojeći poduzetnici i budući osnivači mogu pokrenuti svoju tvrtku uz stručno usavršavanje, povratne informacije i podršku iskusnih domaćih i američkih mentora, bez potrebe da prekinu svoje trenutno zaposlenje.

U samo tri godine rada, The Founder Institute je pomogao lansirati više od 500 novoosnovanih poduzeća u 26 gradova na pet kontinenata — što ga čini najvećim svjetski startup akceleratorom. Cilj The Founder Institutea je da se “globalizira Silicijska dolina” pokretanjem tisuću smislenih i trajnih tehnoloških poduzeća godišnje u više od 35 gradova diljem svijeta. Danas otvara vrata po prvi put izvan zapadne evrope, u Hrvatskoj.

1) making 10k kn net per month,
2) becoming an equity option holder in our company,
3) getting other nice little benefits (like free food, cool gadgets),
4) doing some extraordinary, crazy things for farmers of the world

Naravno, uključen je i link na detaljniji opis onoga što se nudi.

Nakon ovog članka zaredao je niz članaka i komentara po drugim domaćim blogovima (Netokracija, Rep.hr…), kao i na Twitteru i Facebooku, a svugdje se posebno ističe nevjerica da nitko ne želi seliti u Osijek za tako dobre uvjete, da su ljudi lijeni i razmaženi, da bi svi htjeli biti u Zagrebu itd. Iako sam se dugo suzdržavao od komentara u cijeloj priči, evo ovaj članak je dokaz da nisam izdržao te da jednostavno moram iznijeti svoje viđenje stvari.

Prije svega jedan mali uvod: oni koji su upoznati s mojim radom na području razvoja startup communityja moža ne znaju da sam 1995. započeo profesionalnu karijeru upravo kao front-end Web developer, ručno pišući HTML i kasnije CSS, a Javascript je bio prvi programski jezik kojim sam zarađivao za život, prije nego sam se pozabavio PHP-om i kasnije Pythonom. I danas se velikim dijelom smatram frontendašem, uživam u ručnom pisanju HTML-a, i umišljam si da donekle poznajem situaciju na tom području.

Farmeron u svom članku navodi svoje pretpostavke zašto nisu uspjeli naći odgovarajućeg kandidata, napominjući kako razlog mora biti jedan od sljedećih:

1. there is a serious lack of frontend developers in Osijek and I hope that’s a clear sign for tech & programming schools around the city (and country).  Also, if anyone had any doubts about whether she/he should explore becoming a frontend developer – this is a clear answer: I strongly encourage you to do so. Now’s the right time for it. Or,

2. every single frontend developer in the region is already booked – and very much happy with their current job. Or,

3. our offer was just bad.

Po mom mišljenju oni su to dosta dobro sagledali, ali pogriješili su u jednoj pretpostavci; naime, uzrok leži ne u jednom, nego u sva tri navedena razloga. Situacija u Hrvatskoj je jednostavno takva da a) front-end developera nema, i to ne samo u Osijeku nego u cijeloj zemlji, b) ono malo što ih ima ima jako dobre mogućnosti, te c) Farmeronova ponuda, iako naizgled odlična, jednostavno ne nudi dovoljno da bi privukla kvalitetne ljude. Malo ću to elaborirati, pa idemo redom.

Manjak frontendaša

Dakle, u Hrvatskoj jednostavno postoji notoran deficit kvalitetnih programera za Web front-end. Da pojasnim, ovdje se misli na programere koji pišu kombinaciju HTML-a, CSS-a i Javascripta koji se izvršavaju u browseru, nakon što se neka Web adresa učita sa servera.

A zašto ih nema? Pa jednostavno, u Hrvatskoj ne postoji tradicija front-end developmenta kao neke zasebne i uopće nužne specijalizacije — tvrtke većinom očekuju da to rade ili Web dizajneri (koji to najčešće rade na silu, mrzeći svaku liniju koda) ili eventualno Web developeri “opće prakse”, koji znaju i PHP, i SQL, i Javu, i CSS, i Javascript… A HTML ionako ne treba znati, “pa to sve sam složi Dreamweaver”… Osim toga, vrlo malo domaćih naručitelja traži bogate client-side aplikacije — a kad se i traži “ajax” i “responzivni dizajn” kako bi se pratilo svjetske trendove, u pravilu se sve realizira na principu pokušaja i pogrešaka.

Uglavnom, jednostavno ne postoji radno mjesto na kojem bi se netko mogao specijalizirati kao front-end developer. Istini za volju ni back-end programiranje nije nešto posebno razvijeno kao zasebna struka, od svakog PHP programera se očekuje da bude i majstor u SQL-u i Linux administraciji, ali to su obično nezaobilazni dijelovi svake aplikacije, dok se front end tretira vrlo maćehinski, kao nužno zlo.

Da rezimiram i pojasnim: nije da front-end developera kod nas uopće nema, ali u 99% slučajeva spadaju u dvije kategorije: a) one koji nemaju dovoljnu razinu iskustva da bi zadovoljili potrebe Farmerona i drugih tvrtki koje rade na globalnom tržištu, te b) one koji su dovoljno kvalitetni, ali im Farmeronova ponuda nije zanimljiva. Sad ću malo više reći o ovoj drugoj grupi.

Frontendaši su već zauzeti

Sredinom devedesetih, dok je Web još bio vrlo mlad, front-end development je bio vrlo tražena specijalnost. Dizajneri nisu znali (ni htjeli) pisati nikakav kod, back-end developerima je bilo ispod časti trošiti vrijeme na markup, a pristup na Internet odvijao se sporim i skupim tehnologijama (sjećate li se V.90 modema?) zbog kojih se jako pazilo da stranice budu optimizirane i što brže za učitavanje. S vremenom je broadband postao norma (pa je veličina stranice postala sporedna), Dreamweaver je (zajedno s drugim alatima) omogućio dizajnerima da izbacuju dovoljno dobar HTML, a eventualnu interakciju sa serverom bez ponovnog učitavanja stranice na sebe je preuzeo Adobe Flash. U tom razdoblju (a to je bilo početkom prošlog desetljeća) frontendaši su postali nepotrebni i vrlo malo programera se posebno specijaliziralo za taj dio Web developmenta.

Međutim, posljednjih godina front-end doživljava renesansu, a usudio bih se reći i točan datum kad je ta renesansa počela: 18. veljače 2005. godine, kad je Jesse James Garret objavio članak pod naslovom Ajax: A New Approach to Web Applications, stvorivši termin “ajax” koji opisuje tehnologiju izravne interakcije Web stranice sa serverom, bez ponovnog učitavanja za svako novi request.

(Ovdje moram ubaciti malu digresiju. Koncept “ajaxa” nije ništa novo, slične metode su se koristile godinama prije i nazivane raznim terminima, od kojih je najčešći bio “remote scripting”. “Ajax” inače znači “asynchronous javascript and xml”, što je skup metoda koje se koriste u toj tehnici; postoje i brojne druge metode, pa tako “ajax” ne mora ni koristiti Javascript, ne mora biti asinkron, a ne mora se ni temeljiti na XML-u. Eto toliko, vraćamo se na članak.)

Dakle, potražnja za front-end developerima je relativno novijeg datuma, a kako se popularnost “ajaxa” i sličnih tehnika vrlo brzo proširila, trenutno su frontendaši jako traženi svugdje u svijetu. A kako više ne živimo u rascjepkanom svijetu, globalne tvrtke traže i prihvaćaju developere iz svih krajeva svijeta, pa tako i Hrvatske. To znači da ono malo frontendaša iz Hrvatske koji se mogu pohvaliti dovoljnom količinom iskustva i znanja može bez problema pronaći posao u nekoj od svjetskih Web agencija ili startupa.

Dakle, Matija iz Farmerona je u pravu kad kaže “every single frontend developer in the region is already booked – and very much happy with their current job” — ne znam za every single, ali uvjeren sam da navedeno vrijedi za veliku većinu.

Preslaba ponuda

Na prvi pogled, uvjeti koje Farmeron nudi za navedeno radno mjesto zvuče fenomenalno: 10.000 kuna netto plaće (gotovo dvostruka prosječna plaća u Hrvatskoj, a za Osijek vjerojatno i blizu trostruke), besplatni ručkovi, računalo po izboru, iPhone/iPad, udio u vlasništvu tvrtke te, meni najdraža stavka, “chance to work both in Europe and Silicon Valley”.

No, kad se uzme u obzir ono što sam napisao gore, ti uvjeti jednostavno nisu dovoljno dobri kako bi privukli programere koji udovoljavalju svim zahtjevima znanja i iskustva koji se traže od kandidata. Frontendaši odgovarajuće kvalitete uglavnom već imaju ili trajne angažmane s nekim svjetskim tvrtkama, ili pak rade kao freelanceri.

Početna satnica za kvalitetnog programera u svjetskim razmjerima kreće se od $20 USD naviše. Ako pretpostavimo da programer radi puno radno vrijeme od 8 sati dnevno, 22 radna dana mjesečno, njegova minimalna mjesečna zarada je $3500 USD, što po trenutnom tečaju iznosi oko 20.000 kn — dakle dvostruko više od onoga što nudi Farmeron. I to kad govorimo o početnoj zaradi; oni koji se dokažu, posebice ako duže vrijeme rade za istog klijenta, mogu računati i s honorarom do $35 USD po satu; izračunajte sami o kojem iznosu se ovdje radi.

Kad se ovo uzme u obzir, sve dodatne pogodnosti koje nudi Farmeron postaju nebitne. Samo za razliku u mjesečnim prihodima može se kupiti vrhunski MacBook Pro, a udio u vlasništvu velikoj većini u Hrvatskoj (čak i onima koji prate zbivanja u svijetu) ne znači ništa. Kad se pritom još ima na umu da se može raditi od bilo gdje (znam primjera programera koji dobar dio godine rade na moru, ili koji pak putuju Europom usput radeći za klijente), vizija preseljenja u Osijek cijelu ponudu čini još manje privlačnom.

I što sad?

Moram napomenuti kako ovaj tekst nipošto nije kritiziranje Farmerona. Osobno sam izuzetno ponosan što je jedan domaći startup uspio privući interes globalnih ulagača i klijenata, te vjerujem kako Matija i ekipa idu u vrlo dobrom smjeru. Međutim, mislim da rade jednu grešku vrlo čestu u našim krajevima, a to je da nisu dovoljno fleksibilni.

Obično se ta greška čini iz plemenitih pobuda — primjerice poticanje domaćeg developerskog okruženja — ili pak jer se uzimaju mjerila iz neposredne okoline — primjerice iznos prosječne plaće. Privlačenje kvalitetnih programera veliki je problem i vrlo težak zadatak i za startupe iz Silicijske doline, gdje programeri sami hrle raditi za manju plaću u zanimljivim startupima, a posebice kod nas gdje za stvarno kvalitetne ljude postoji znatno kvalitetnijih opcija.

Stoga mislim da se Farmeron, kako ne bi izgubio previše vremena na popunjavanje potrebnog radnog mjesta, treba prilagoditi i ponuditi globalno konkurentne uvjete — ali i osloboditi lokalpatriotizma i potražiti kandidate izvan Hrvatske. Nakon ove izjave očekujem drvlje i kamenje, ali budimo realni i priznajmo stvarnu situaciju.

TFI je 2009. godine pokrenuo Adeo Ressi, poduzetnik iz Silicon Valleya koji je nekoliko godina ranije pokrenuo kontroverzni TheFunded.com, online community poduzetnika koji na njemu mogu slobodno i anonimno komentirati i kritizirati (ili hvaliti) venture fondove i druge ulagače s kojima su se susreli. TFI je njegov pokušaj da pomogne i educira pokretače tehnoloških startupa, a ovdje donosimo kratak opis o čemu se radi:

The Founder Institute is an early-stage startup accelerator and global launch network that helps entrepreneurs create meaningful and enduring technology companies. Through a part-time four month program, existing and prospective founders can launch their dream company with expert training, feedback, and support from experienced startup CEOs – while not being required to quit their day job. Our unique Graduate Liquidity Pool also enables graduates and mentors to share in the equity upside of each class, creating local, teamwork-based ecosystems where great new businesses can flourish.

In just three years of operation, the Founder Institute has helped launch over 500 companies across 26 cities and five continents – making us the world’s largest startup accelerator. Our goal is to “Globalize Silicon Valley” by launching 1,000 meaningful and enduring technology companies per year in over 35 cities worldwide.

The Founder Institute was founded in 2009 by serial entrepreneur Adeo Ressi, and is operated out of a small warehouse in the heart of Silicon Valley.

Nakon 26 gradova na pet kontinenata, došao je red i za pokretanje lokalnog programa u Zagrebu. Tim povodom se organizira spomenuti Pitch Bootcamp, na kojem će publika imati prilike predstaviti svoje projekte, pri čemu je fokus na kvaliteti pitcha, a ne na kvaliteti same ideje. Cilj događanja je da 35 osoba izrazi interes za otvaranja lokalnog TFI chaptera, čiji bi testni program započeo u listopadu 2012; sudionici Pitch Bootcampa imat će pravo na besplatnu prijavu u taj program (što inače košta $50 USD).

Za više podataka možete pogledati Web site The Founders Institutea, zatim slajdove kojima je Vlado predstavio event na Startup srijedi, ili infografiku koja dosta detaljno opisuje rezultate dosadašnjih TFI programa.

Kao prvo, s obzirom kako sam tehnološki pismen, ali književno nepismen inženjer, isprika zbog eventualnih nejasnoća. Hvala dr.sc. Ani Petrić što je potrošila crvenu kemijsku kako bi tekst postao bar malo smislen.

A sad…

Kako sam pregledao sve planove rješenja koje nisu rađene po temi partnera, prvo bih dao kratki osvrt na vaše viđenje konkurencije, a kasnije i osvrt o samoj konkurenciji (o ovoj temi se ima jako puno toga za napisati, ovdje ću proći samo par osnovnih stvari).

Tekst je prvenstveno namijenjen za startupe u kojem se razvija proizvod potekao iz vlastite ideje, te nije primjenjiv za startupe koji su krenuli kao izrada usluge po narudžbi klijenta, a kasnije izrasli u zaseban proizvod. Također, u tekstu se posvećujem izradi samog proizvoda i njegovom prvom izlasku na tržište, dok teme marketinga, prodaje i sve ostale stvari koje se pojave nakon što korisnici počnu koristiti proizvod ostavljam za neku drugu priliku.

Ok, kratka verzija ostatka ovog članka bi bila

1.  ne serite (sebi i/ili drugima) kako nemate konkurenciju
2.  ne bojte se činjenice da ju imate
3.  iskoristite tu činjenicu

Pri čemu je bitno napomenuti kako

konkurencija nije samo proizvod potpuno identičan vašem.

A sada slijedi duža verzija.

Ovako će većina puta vaša priča izgledati:

Probudili ste se usred noći sa THE idejom, idejom zbog koje u tom trenu znate kako ćete zahvaljujući toj ideji za godinu dana izležavati se na Havajima ispijajući koktel od jednorogovih suza iz dijamantne čaše. Bacate se istog trena na posao, ne spavate 60 sati i luđački tipkate jer je svaka linija koda korak prema Havajima/jednorogovim suzama/dijamantima. U tom trenu saznate kako vaša ideja nije jedinstvena, već slično rješenje već postoji na tržištu. Trgate odjeću sa sebe, uzimate sjekiru i trčite cijelu noć goli po šumi vičući Heghlu’meH QaQ jajvam. (velika je vjerojatnost kako ćete ovo raditi i nakon što vam objasnim zašto se ne trebate u potpunosti bojati konkurencije). Izmoreni, u jednom trenu zaspite usred šume buncajući: “Nema drugih. Jedini smo. Nema drugih…” Nakon što se ujutro probudite sklupčani u fetalnu pozu, odite doma, obucite se i krenite dalje na posao. Zašto?

Ako vam je za realizaciju ideje i izlazak na tržište potrebno do tjedan dana, moj prijedlog vam je sljedeći: nemojte trošiti vrijeme na istraživanje konkurencije. Napravite svoj proizvod čak i ako postoji tisuću identičnih proizvoda. U tih tjedan dana  nešto ćete naučiti i u krajnjem slučaju imat ćete svoj kod koji ćete vjerojatno kasnije uspjeti negdje drugdje primijeniti.

Ali, ako vam je za realizacija ideje potrebno više od tjedan dana, vaša reakcija će ovisiti o trenutku u kojem ste saznali za konkurenciju, pri čemu će taj trenutak prije ili kasnije svakako doći. Razmotrimo moguće situacije:

1. Prije početka projekta ste išli provjeriti je li vaša ideja jedinstvena i saznali ste kako imate konkurenciju

Godine 1998. je postojao popriličan broj tražilica (jedna od njih je bio Yahoo sa tada znatnim tržišnim udjelom, koji je napravio veliku grešku smatrajući kako su oni postali puno više od “obične” tražilice). Larry Page i Sergey Brin su smatrali kako mogu napraviti bolju tražilicu od postojećih.

Godine 2004.su postojale društvene mreže. Čemu raditi novu kad već imate MySpace? Zuckerberg je ipak napravio novu; iako svi koji su pogledali film Social Network znaju kako je to zapravo krenulo, ali temu Ideja vs. (Tim + Realizacija) ću ostaviti za drugu prigodu.

Iz navedenih primjera možemo vidjeti, usprkos postojanju konkurencije stvaraju se izuzetno uspješne tvrtke. Zašto?

Činjenica kako već postoji netko na tržištu tko dolazi pod isti nazivnik kao i vi je dobra stvar jer vam govori kako se ljudima očito sviđa takav proizvod. Koje su vaše prednosti u toj situaciji?

1. Ako saznate za postojanje konkurencije i ne odustajete, očito ste strastveni i vjerujete u tu ideju, što znači da ćete se u potpunosti posvetiti projektu
2. Možete provjeriti tko su korisnici postojećíh proizvoda, te što im se kod njih sviđa, a što ne. Kako vi taj isti proizvod možete napraviti bolje. Koje funkcionalnosti nedostaju trenutnom proizvodu a ljudi ih žele. Je li neka grupa korisnika koja bi inače koristila taj proizvod na neki način zakinuta? Možete li vi poslužiti te korisnike? Možete li napraviti bolji i cjelovitiji proizvod za sve korisnike?

Dakle, postoji li konkurencija od koje i možete napraviti bolje/drugačije rješenje? Ako je odgovor potvrdan, onda to tako i napravite. Ovdje trebate biti oprezni, naime mnogi su od vas napisali generički izraz “mi ćemo to napraviti bolje”. Što ćete točno bolje napraviti? Ako znate odgovor na to pitanje, ali jednostavno niste napisali, zapitajte se treba li korisnicima to vaše “bolje”. Jedan izraz koji se često spominje je “pobijedit ćemo konkurenciju s boljim dizajnom”. Kakvim dizajnom? Grafičkim ili UI (i UX) dizajnom (pojašnjenje i razliku navedenih pojmova možete pročitati ovdje http://tinyurl.com/d6ve92r)? Hoće li vaš dizajn biti toliko bolji da ćete uspjeti privući korisnike koji već koriste rješenje vaše konkurencije? Hoće li potencijalni korisnik uspjeti uvidjeti vaš bolji dizajn (kakav god on bio) ili će ipak više vjerovati aplikaciji koja već ima određen broj korisnika?

2. Za postojanje konkurencije saznali ste tijekom izrade projekta

Za ovu situaciju vrijede ista pravila kao i za prethodnu situaciju uz sljedeći dodatak: Već radite na svom proizvodu neko vrijeme. Ako saznate da postoji već prihvaćeno rješenje na tržištu i nikako ne možete poboljšati svoje rješenje na bilo koji način (ovo je jako malo vjerojatno), možete promijeniti smjer poslovanja tj. napraviti pivot (pivotirati). Osnovu koda već imate i postoji velika šansa kako ga možete iskoristiti. Ionako se smatra normalnim promijeniti smjer poslovanja 2-3 puta od početne ideje (npr. YouTube je prvotno bio zamišljen kao servis za nalaženje partnera, dok je Flickr u početku bio dodatna funkcionalnost jednoj online igri).

3. Konkurencija se pojavi nakon što ste već plasirali vaše rješenje na tržištu

Za ovu situaciju vrijede ista pravila kao i za prethodne situacije uz sljedeći dodatak: Do ovog trenutka već imate svoje korisnike. To ne znači kako će ti korisnici zauvijek ostati kod vas, već da imate dovoljno podataka (SKUPLJAJTE PODATKE O KORISNICIMA OD PRVOG DANA!) o njima pa znate tko su vam core korisnici, na koji način koriste vaš proizvod, koje funkcionalnosti više a koje manje koriste. Za razliku od ranije situacije u kojoj ste proučavali kako korisnici koriste proizvode vaše konkurencije, ovaj put imate direktan i detaljniji uvid. Budite spretni i znanjem stečenim iz tih podataka se borite protiv konkurencije. Što ako Vam slično rješenje vašem ponudi gigant poput Googlea? Hrvatskom startupu GIS Cloud (primjer uspješnog startupa kojeg preporučam da pratite) se dogodilo upravo to. Što su oni napravili? Shvatili kako im je to dobra prilika. CEO/founder GIS Clouda Dino Ravnić kaže:

Prva misao kada vam jedan Google odjednom postane konkurent je “ključ u bravu ”, međutim postoji tu i druga strana priče. Ako jedan Google misli da tu ima kruha, onda je to sigurna jako dobra validacija da ste na dobrom putu. Google ili bilo koja druga veća tvrtka može lakše i brže preokrenuti svijest vaših potencijalnih korisnika, a i time indirektno otvoriti prostor da se i vi izborite za dobar dio tržišta. Jako rijetko postoji monopol u nekoj industriji i ako imate kvalitetan proizvod uvijek se može uspjeti pa makar je i protivnik div kao Google.

S ovim situacijama smo prošli zašto se ne treba bojati činjenice da imate konkurenciju (ako znate to iskoristiti u svoju korist). Jer na kraju krajeva čak i ako imate skoro identičan proizvod koji se već nalazi na tržištu, može se dogoditi da pogodite pravi trenutak za izlazak na tržište (nedavni primjer: aplikacija namijenjena parovima Pair koja je u trenu izlaska na tržište imala vrlo sličnu konkurenciju, ali su pogodili pravi trenutak i uspjeli. Usprkos tome ne bih vam preporučio oslanjanje na hvatanje trenutka, jer još jedan veliki faktor uspjeha aplikacije Pair je bila eksponiranost kroz startup akcelerator YCombinator)

Ono o čemu još nisam pisao je

Tko je vaša konkurencija

Naime, većina vas je kao konkurenciju navela projekte koji su gotovo identični vašem projektu. Ako radite lokacijski zasnovanu aplikaciju koja određuje položaj pizzerija koje se nalaze u krugu 100m oko vas, vaša konkurencija nije samo lokacijski zasnovana aplikacija koja određuje položaj pizzerija koje se nalaze u krugu 100m oko vas već i lokacijski zasnovana aplikacija za određivanje pizzerija na udaljenosti 200m, 500m i sa svim pizzerijama u gradu. Također konkurencija vam je lokacijski zasnovana aplikacija za određivanje položaja restorana brze hrane, restorana s plodovima mora, i općenito svih restorana neovisno o vrsti hrane koju nude.  Osim toga konkurencija su vam lokacijski zasnovane aplikacije za određivanje položaja svih građevina, kao i  lokacijski zasnovana aplikacija za pronalazak ljudi koja također iscrtava na karti i građevine. Ako želite ići šire, konkurencija su vam i razne web-stranice s popisom restorana, pa još šire i same web-stranice pojedinih restorana. Berislav Lopac iz udruge Ini.hr vam na tu temu poručuje:

Konkurencija je sve što rješava isti problem kojeg rješava i tvoj proizvod ili usluga. Dakle nekom automobilu je konkurencija bilo koje drugo prometno sredstvo, ali i noge; računalnoj igri je konkurencija bilo što drugo što može zabaviti osobu, primjerice “Game of Thrones”; a aplikaciji za položaj pizzeria konkurencija može biti i nečija mama koja tako dobro kuha da on ni nema potrebu ići na pizzu.

Pritom treba imati na umu da se “problem” može definirati vrlo široko, uključivanjem prostornih i vremenskih komponenti. Npr. pizzeria i pekara jedna do druge očita su konkurencija (jer klijent želi nešto pojesti tu i sada), dok dvije pekare na dva kraja grada nisu; također, dva filma koji igraju u isto vrijeme su konkurencija, ali ako jedan izlazi pola godine kasnije nisu, bar ne na tržištu novih filmova.

I za kraj, postoji 1% ideja koje su uistinu potpuno inovativne. Ako je vaša ideja jedna od tih, a postoji 99% šansa da nije, pretpostavite da nije potpuno inovativna sve dok s njenom realizacijom ne izađete na tržište i počnete dobivati prve korisnike. A u tom trenutku budite svjesni činjenice kako ima 1000 timova koji će pokušati napraviti varijaciju vaše ideje. Jer na kraju krajeva bitna je REALIZACIJA  ideje.

– Darian Škarica

Čak 388 natjecatelja raspoređenih u 112 timova vrijedno je radilo na svojim projektima. 12 najboljih timova izabranih među ovim velikim brojem radova prijavljenih na natjecanje, u finalu će u vidu trominutne prezentacije predstaviti svoja rješenja publici i sudačkom žiriju. Dio natjecatelja izrađivao je mobilne aplikacije i na teme zadane od strane platinastih partnera, T-HT-a i Salespoda, koje će također biti predstavljene.

Dođite na veliko finale, podržite svoje kolege, upoznajte najuspješnije timove koji su u žestokoj konkurenciji izborili svoje mjesto među najboljima i saznajte kakva su kreativna rješenja ponudili!

• 14.05. ZG Tech meetup, Zagreb
• 16.05. Startup srijeda, Pula
• 23.05. Startup srijeda, Zagreb
• 23.05. Dan inovacija, Varaždin
• 23.05.-25.05. DORS/CLUC, Zagreb
• 25.05. CISEx Friday, Split
• 01.-03.06.  Startup Live Split
• 08.-10.06.  Startup Weekend Zagreb
• 11.-12.06. FFWD.PRO, Zagreb
• 12.06.  Mini Seedcamp Zagreb
• 14.-16.06. Web::Strategija 14, Zagreb
• 15.lipanj, Domaining, web hosting and cloud computing, Rijeka

Pored navedenih događanja, dolaze nam i rokovi za prijavu na Pitch in Berlin u organizaciji HackFwd-a — možete se prijaviti do 15. svibnja. Rok za prijavu na Mini Seedcamp Zagreb je do 20. svibnja.

Kad sam zamoljen da napišem nekoliko savjeta za članak u sklopu natječaja InspirAkcija, razmišljao sam koji bi savjeti mogli u najmanje prostora usmjeriti mlade Internet poduzetnike na najbolji put prema uspjehu. Jedan od temeljnih problema hrvatske startup scene leži u tome da između nas i svjetskih centara tehnološkog razvoja — prije svega Silicijske doline u USA, ali i Londona i Berlina u Europi — postoje brojni filteri koji iskrivljuju realnu sliku o tome što je zaista važno i koji su elementi uspjeha.
U posljednje vrijeme riječ “startup” se počela čuti sa svih mogućih strana, od masovnih medija koje su privukle milijarde dolara koji se vrte oko slučajeva poput Groupona, Facebooka i Instagrama, ali i od neočekivanih izvora poput ministara u novoj vladi. Nažalost, u cijeloj toj buci gubi se stvarnost onoga što startupi doista i jesu, a koja je u svojoj suštini bila jednaka bez obzira jesu li startupi “in” ili nisu.

Zato sam izdvojio nekoliko najćešćih “mitova”, odnosno jednostavno krivih pretpostavki koje sam kroz godine čuo od brojnih mladih (i ne tako mladih) poduzetnika koji su iz Hrvatske htjeli pokrenuti uspješan thnološki biznis.

1. MIT: Najvažnija je ideja

S ovim mitom sam se susreo toliko često da ga stavljam na počasno, prvo mjesto u ovoj listi. Sigurno je svakome od nas nebrojeno puta pala na pamet “fenomenalna poslovna ideja” koja će uništiti Facebook, uvesti mir u svijetu i riješiti problem uvlačenja konca u ušicu igle, sve odjednom. Mnogi su o toj svojoj ideji razmišljali godinama, razrađujući je do najsitnijih pojedinosti i izbjegavajući pričati o njoj da bi je netko ukrao.

Zašto je to mit? Pa zar nije ideja najvažnija? Nipošto. Ideja ima ulogu pokretača, inicijalne iskre koja će dati inspiraciju za njeno ostvarenje — ali pritom će na nju utjecati toliko elemenata da će na kraju izaći potpuno izmijenjena, često bez ikakve sličnosti s izvornom idejom. Ideja može u najboljem slučaju samo vrlo maglovito predvidjeti detalje kao što je tržište, konkretne osobine proizvoda itd; to se može definirati isključivo praćenjem reakcije tržišta tijekom realizacije.

Osim toga, koliko god svatko od nas bio uvjeren da ima jedinstvenu ideju, možemo biti sigurni da je barem netko — a vjerojatnije više njih — barem u nekom trenutku došao do iste ideje. Čak i ako naša ideja ima neki poseban element kojeg još nitko nije ostvario, kako znamo da je upravo taj element ono što će našu ideju izdvojiti i učuniti uspješnom?

SAVJET: Usmjeriti se na rješenje problema

Alternativa je da se, umjesto fokusiranja na ideju, usredotoči na važno pitanje: koji konkretan problem rješava moj proizvod, i po čemu je to rješenje bolje od konkurencije? Na ta pitanja nije uvijek jednostavno odgovoriti, ali je nužno. Potrebno je razmišljati apstraktno i “out of the box”, i proizvod redovno prilagođavati signalima koji dolaze s tržišta.

2. MIT: Nemamo konkurenciju

Vezano uz jedinstvenost ideje iz prethodnog mita, jedna od najčešćih izjava poduzetnika koji pokreću svoj tehnološki projekt jest da nemaju konkurencije. Nitko ne radi to što i mi radimo, mi imamo jedinstvenu kombinaciju osobina proizvoda, tehnoloških rješenja, dizajna itd itd.

U strogo tehničkom smislu, to je možda i točno: lako je moguće da nitko drugi na svijetu nema proizvod s upravo tom kombinacijom funkcionalnosti i osobina poput vašeg. No, znači li to da on nema konkurencije. Ako biste prodavali auto koji ste obojali u jedinstvenu nijansu zelene, kakva ne postoji nigdje drugdje — znači li to da nemate konkurenciju?

Naravno da ne znači. Problem je u tome što navedeni poduzetnici preusko gledaju pojam konkurencije, kao nekoga tko radi potpuno isto ono što i oni. Međutim, konkurenciju čini bilo tko (ili što) kome se vaš potencijalni klijent može okrenuti umjesto vama, bez obzira radilo se o nekom drugom biznisu, besplatnom proizvodu ili nekom sasvim ne-tehnološkom rješenju.

SAVJET: Konkurenciju čini sve ono što rješava isti problem

Kao što smo u prvom mitu objasnili, proizvod je ono što rješava konkretan problem vašeg potencijalnog klijenta. Stoga je i konkurencija ono što rješava taj isti problem, bez obzira na oblik tog rješenje. Automobil rješava problem prijevoza s jednog mjesta na drugo; stoga mu konkurencija nisu samo drugi automobili, već svi drugi oblici prijevoza, od aviona i brodova do bicikala i stopala. Bitno je zato pronaći i usmjeriti se na ono u čemu je vaš proizvod bolji od konkurencije, ili nišu unutar tržišta na kojem vaš proizvod ima drastičnu prednost nad konkurencijom.

3. MIT: Prvo se treba dokazati na domaćem tržištu

Ovaj mit je vrlo prisutan u Hrvatskoj, no vjerujem i u nekim drugim “manjim” ekonomijama poput naše. Puno puta sam razgovarao s poduzetnicima čiji je stav bio “idem prvo napraviti proizvod i ako uspije ovdje onda mogu krenuti drugdje”. Na prvi pogled, to ima dosta smisla — zašto trošiti velike novce i resurse kako bi se napalo ogromno svjetsko tržište da bi se istestirao proizvod, kad imamo domaće tržište koje nam može validirati ideju za znatno manje novca.

Nažalost, to je mit iz nekoliko vrlo jasnih razloga:

1. Izlazak na domaće tržište ne košta ništa manje nego izlazak na svjetsko; dapače, u nekim slučajevima može biti i znatno skuplje. U samom početku, glavninu troška čine ljudi i vrijeme koje im je potrebno da razviju osnovni proizvod; a osobine koje taj proizvod treba imati za domaće tržište su jednake — ako ne i brojnije — kao i za svjetsko tržište. Vrlo često je jedina razlika u jeziku, a svaki internet poduzetnik koji drži do sebe zna dovoljno engleskog da može izbaciti verziju na tom jeziku koja cilja, recimo, američko tržište.
2. Ideja da će domaće tržište poslužiti kao testni poligon osuđena je na propast, iz jednostavnog razloga što hrvatsko tržište strukturom nije ni približno slično onom američkom, ili drugim velikim svjetskim tržištima. Jezik nije jedina razlika; tu su razlike u potrošačkim navikama, kupovnoj moći, tehnološkim mogućnostima i brojne druge, što jednostavno čini gotovo sva saznanja koja prikupite kod kuće praktično neupotrebljiva kad jednom izađete u svijet.

SAVJET: Ciljati svjetsko tržište od samog početka

Troškovi izlaska na svjetsko tržište u pravilu su nimalo ili minimalno veći od onih potrebnih za domaće tržište. Postoje neki poslovni modeli koji su usko vezani uz pojedine regije ili zemlje, ali ako se vaš proizvod temelji na Internetu čak je i tada moguće krenuti s globalnim dosegom uz pomoć kvalitetnih lokalnih partnera.

4. MIT: Proizvod mora biti savršen prije izlaska na tržište

Ovo je još jedan od pristupa koje sam vidio u praksi i previše puta. Poduzetnik prvo ima ideju, pa je mjesecima i godinama razrađuje i pegla u detaljnu specifikaciju proizvoda. Kad dođe u mogućnost tu ideju realizirati — slobodno vrijeme, vanjska investicija itd. — troši još mjeseci i godina kako bi napravio upravo onakav proizvod kojeg je zamislio, da bude “savršen” prije izlaska na tržište.

I kako to završava? Nažalost, u najvećem broju slučajeva projekt nikad ni ne ugleda svjetlo dana jer poduzetnik ostane bez sredstava, ili ga napuste programeri koji su na tome radili u slobodno vrijeme, ili ga jednostavno preduhitri netko s identičnim rješenjem. A čak i ako nakon dosta muke i razvoja izađe na tržište jako često se ispostavi kako je velik dio pretpostavki na kojima je temeljio detaljnu razradu svog proizvoda bilo potpuno krivo, i projekt treba mijenjati toliko da se praktički razvija ispočetka.

SAVJET: Proizvod treba biti minimalan, i treba ga stalno prilagođavati

Kako je napisao Antoine de Saint-Exupery, savršenstvo nije kad se više nema što dodati, već kad se nema što oduzeti. Startup ne treba težiti “savršenom” proizvodu kad prvi put izlazi na tržište — umjesto toga treba stvoriti tzv. “minimalan održiv proizvod” (eng. minimum viable product, MVP), kojeg čini najmanji mogući set funkcionalnosti koji korisnicima donosi neku vrijednost.

Naravno, priča tu ne smije stati — treba redovno pratiti što se događa s proizvodom, kako se koristi i u kojim područjima se može poboljšati i kako. Aktivni korisnici su najbolji izvor informacija o smjeru u kojem proizvod treba razvijati — poduzetnik može stoljećima razmišljati i vrtiti razne scenarije u glavi, ali tek će stvarno, svakodnevno korištenje donijeti prave informacije.

5. MIT: Treba nam velika investicija

U velikom dijelu javnosti, pojam startupa s najčešće usko povezuje s investicijama. To nije nimalo čudno, jer — posebno u zadnje vrijeme — napisi u medijima koji spominju startupe uglavnom spominju milijune i milijarde dolata koji su uloženi u ovu tvrtku i za koju je otkupljena ona tvrtka. Također, poduzetnici koji nemaju niša osim ideje sanjaju o tome kako će netko u njih uložiti koju stotinu tisuća eura da razviju tu svoju ideju i od nje naprave novi Facebook.

Međutim, istina je malo drugačija. Prije svega, koliko god posuzetnici smatrali da je njihova ideja “sigurna stvar” i da ne mogu propasti, ulagači su svjesni da su startupi vrlo rizični, možda i najrizičniji poslovni poduhvati koje svijet poznaje. I da ne postoji potencijal velikog povrata, toliko velikog da jedan veliki uspjeh može pokriti pedeset neusmjeha, nitko ne bi ni ulagao u startupe.

Zbog tog rizika, ulaganja u startupe su izuzetno skupa, jer zauzvrat poduzetnik daje udio u vlasništvu nad svojim projektom. Iako to možda na početku izgleda kao “free money” — pa udio u nečem čega nema je bezvrijedan — nijedan ulagač neće uložiti u nešto za što ne smatra da ima potencijala. I ako se taj potencijal realizira, poduzetnik odjednom shvati kako je kupio par stotina tisuća eura za nekoliko milijuna koliko u konačnici vrijedi investitorovih 20-30% (a ponekad i znatno više, ako je bilo više rundi ulaganja) tvrtke.

U nekom slučajevima to je jedini put da startupa uopće bude; neka tehnološka rješenja zahtijevaju mjesece i godine razvoja prije nego se nađe pravi poslovni model koji ga koristi na pravi način, i bez vanjskih ulaganja to ne bi bilo moguće. No danas je cijena osnovnog razvoja toliko niska — postoje brojna open-source rješenja, a čak i Microsoft omogućuje startupima da besplatno koriste njihovu platformu za razvoj — da sposoban tim može brzo i uz zanemarive troškove razviti gore spomenuti MVP bez ikakve vanjske investicije.

SAVJET: Tražite poslovni model prije investicije

Kako su troškovi razvoja danas tako niski, vrlo je lako napraviti osnovni prototip i ponuditi ga tržištu. No nije dovoljno napraviti kopiju nekog uspješnog svjetskog sitea i očekivati da će se uspjeh prenijeti osmozom — prije svega treba imati ideju na koji način će vaše rješenje privući konkretne klijente, koji će platiti korištenje ili na neki drugi način donijeti prihod vašem startupu. A ako s vremenom i zatrebate investiciju — recimo za jače širenje i agresivniji marketing — svaki investitor bit će više nego sretan da razgovara s vama ako ste mu pokazali konkretan dokaz vašeg potencijala, u obliku prihoda i konkretnih korisnika.

BONUS MIT: Investitore zanima profit

U prethodnom mitu napisao sam kako investitori vole vidjeti kako vaš projekt ima nekog potencijala, a najbolji pokazatelj toga je tzv. traction — grupa parametara koja uključuje broj korisnika, prihode te njihov rast kroz određeno razdoblje. Investitori jako vole vidjeti kako vaš projekt ima određene prihode — stoga je i logično očekivati kako će im još zanimljivije biti vidjeti visok profit, odnosno zaradu koju si suvlasnici mogu podijeliti među sobom.

U praksi se to često pokazuje kroz poslovne planove poduzetnika, koji pokušavaju smanjiti planirane troškove i povećati planirane prihode ne bili povećali profit i učinili tvrtku što zanimljiviju vanjskim ulagačima. I onda ostanu u šoku kad u prvim razogovorima shvate da investitore profit tvrtke uopće ne zanima.

SAVJET: Ako imate vanjskog investitora, usredotočite se na rast

Kako bismo razumjeli ovo naičigled paradoksalno ponašanje investitora, moramo shvatiti koji je poslovni model ulagača u startupe — a tu se prije svega misli na poslovne anđele i VC kapital, kao i na razne seed fondove i u posljednje vrijeme sve prisutnije akceleratore. Kad primjerice uzmete kredit od banke, od vas se očekuje da posuđeni novac vratite (s kamatom) u određenom periodu; kako u tom periodu tvrtka mora normalno raditi i pokrivati svoje troškove, otplata kredita je moguća samo iz profita, te je dakle poduzetniku u interesu imati što veći profit kako bi mogao redovno poslovati, otplaćivati rate kredita, te još nešto i zadržati za sebe.

Međutim, kad vanjski investitor ulazi u startup, on dijeli rizik s poduzetnicima jer ne postoji nikakva garancija povrata: u zamjenu za ulaganje on dobiva udio u vlasništvu, a ako tvrtka propadne i vrijednost njegovog udjela je nula. To ima dva efekta: prvi je da investitori jako paze u koga će uložiti, te gledaju brojne signale da postoji potencijal (poput navedenog tractiona) prije nego investiraju; a drugi efekt je ovaj mit.

Kako je novac ulagača vezan u temeljnom kapitalu tvrtke, jedini način da oni dođu do povrata jest da prodaju svoj udio, a to u pravilu mogu ili kad tvrtka izađe na burzu, ili kad netko kupuje cijelu tvrtku (samo njihov udio, u pravilu manjinski, nikome nije interesantan). Stoga kad startup odluči uzeti vanjsku investiciju on se u suštini opredijeljuje za rast i prodaju kroz neko vrijeme, te potpuno otpada opcija polaganog rasta i stabilnog prihoda — strategija postaje grow big or die. Upravo zato ulagačima profit ništa ne znači, osim ako doprinosi mogućnosti da tvrtku otkupi netko treći. Upravo zbog toga besplatni servisi poput Facebooka i Twittera uspijevaju zadržati visoku valuaciju unatoč maloj ili nikakvoj dobiti koju ostvaruju — njihova vrijednost iskazuje se u “očima” koje uspijevaju privući.