Obzirom da se događanja smjenjuju velikom brzinom moramo se ponovo vratiti na ovu temu, čisto da naše čitatelje obavijestimo o tri eventa u tri grada koje je svojedobno povezivala fraza iz naslova.
Prvo sudionici foruma DevProTalk pozivaju sve zainteresirane da im se okupe na pokretanju inicijative OpenCoffee Club u Beogradu, 18. listopada u 18 sati u Movie Baru u Kolarčevoj 6. Okupljanje pod nazivom DPT meets Coffee, kako kažu, “služi da bismo prikupili ideje od svih vas koje interesuje da budu deo OpenCoffee klub dešavanja, saznali koliko često biste voleli da se okupljamo i kojim danima, ali i onima koji nisu toliko upućeni u sam koncept OpenCoffee-ja detaljnije objasnimo isti.” Naravno, prije svega se očekuje dobra zabava za sve koji dođu.
Par dana kasnije, 21. i 22. listopada, u Cankarjevom domu u Ljubljani se održava 3. Slovenski forum inovacij, na kojem će se između ostalog predstaviti najbolji slovenski startupi, a pričat će se i o situaciji u regiji.
I naposljetku, naravno, moramo spomenuti TMT.Ventures’08 Zagreb, koji je na rasporedu 28. listopada u Hypo Expo XXI centru u Zagrebu. Riječ je o jednom iz niza TMT događanja koji su posljednjih godina organizirani širom Europe, a posebno je zanimljiva svim tvrtkama iz područja TMT (tehnologija, mediji i telekomunikacije — dakle svakako Web i softverski startupi) koje su zainteresirane za financiranje svojih projekata i proizvoda.
Da razbijem malo ovu monotoniju tekstova o konferencijama, prenijet ću email kojeg sam sinoć napisao u odgovor na upit jednog mladog Web poduzetnika, ujedno i člana Initiuma. Počeo sam pisati i kad sam došao do pola shvatio sam da sam opet pretjerao i da teksta ima gotovo za omanju knjižicu. Nadam se da će i svima koji prate ovaj site biti od koristi.
Dakle, piše on:
Imam pitanje. Planiram pokrenut jedan web startup i treba mi nesto sredstava… Sredstva su namijenjena placanju programera i zakupu reklamnog prostora. Procjenjujem da bi mi u ovoj fazi trebalo 3k EUR.
Sad, mene zanima da li bi ti preporucio kakvog angel investitora no ono sto je jos bitnije, ukoliko bi se investitor i nasao, kakvi su uvjeti, odn moje obaveze prema investitoru? Ja naime ne bih prodavao taj projekt (jedino za suludu cifru ) bar neko vrijeme, dakle nekakav fiksni “exit” datum uvjetovan od strane investitora mi nije bas interesantan.
Da li bi ih zanimao udio u dobiti ili nesto sl.? Bitno mi je da i imam potpunu kontrolu nad projektom, ukoliko je moguce. Inace radi se o komercijalnom projektu.
Ja sam prakticki vec poceo radit na tome, imam pola designa gotovo, i mogao bi slozit neki business plan ako treba sto prezentirati.
Uh! Potrudit ću se da ti pomognem, no vidim da su neke stvari pomalo nejasne, pa najbolje da krenem točku po točku.
Prije svega, 3.000 EUR je zaista malo — jesi li siguran da si točno napisao iznos? To je netto plaća za mjesec i pol jednog kvalitetnijeg programera, pa mi se nikako ne čini kao iznos za kojeg bi trebalo tražiti vanjskog investitora. Ako se zaista radi o takvom iznosu savjetovao bih ti da odmah odustaneš od ulagača i radije potražiš partnera — primjerice programera koji bi odradio posao sad a da mu platiš kad krene prihod, ili koji bi umjesto honorara sudjelovao u prihodima, tj. bio bi (više ili manje ravnopravan) partner; to se naziva sweat equity.
No, ako pretpostavimo da se radi o većem iznosu (nije sad bitno kolikom, iako je i 30.000 EUR jako mala svota), te da ti je potreban vanjski ulagač, onda ulazimo u jednu sasvim drugačiju priču s kojom neke postavke koje si naveo baš i nisu kompatibilne.
Prije svega, kažeš da projekt ne bi prodavao, a onda kažeš “jedino za suludu cifru”. U biznisu ne postoji pojam “suluda cifra” — kako je u poslu ključna stvar dohodovanje novca, sve je na prodaju; jedino preostalo pitanje je cijena, a ona ovisi o tome što se prodavatelj i kupac dogovore. Da pojednostavim: ti bi dakle prodao svoj projekt, ali njegovu vrijednost procjenjuješ na cifru za koju iz nekog razloga smatraš da je “suluda”; kako ne znam ništa ni o “cifri” ni o projektu, ne mogu procijeniti je li to zaista suludo, no imaj na umu da nešto što ti smatraš suludim netko drugi može smatrati i realnim. Da upotrijebim najpoznatije primjere, svi bi očekivali da je 1,65 milijardi USD za godinu i pol star video Web servis suludo, ili da je 4 milijarde USD za par godina star voice instant messenger suludo, ili da je oko 2 milijuna kuna za društvenu mrežu bez ikakvih prihoda suludo — a to su sve realne prodaje koje su se i dogodile.
E sad, ti kažeš da trebaš investiciju, ali da ne želiš prodati udio u projektu; odnosno kako naš narod kaže htio bi bi biti i pošten i jeben.
Probaj se malo postaviti u poziciju investitora. Naime, nitko ne zna — vjerojatno ni ti sam — s potpunom sigurnošću da će tvoj projekt biti uspješan i da će donositi nekakav prihod. U teoriji je moguće pronaći ulagače kojima to neće biti bitno — oni se u literaturi neformalno i nazivaju FFF: friends, family and fools — i ako možeš naći takve onda se ne moraš previše brinuti. No svi drugi tražit će neko osiguranje da će im se ta investicija i vratiti, te da će još na njoj i zaraditi — jer zašto bi inače ulagali kad im je bolje novac oročiti.
To osiguranje moguće je kao jednostavan kredit: ja ti dam X, a ti ćeš meni u određenom roku vratiti taj X plus nekakve kamate. No, što ako ti taj rok nije dovoljan da zaradiš taj iznos, ili je jednostavno teško doći do kredita (što će biti sve češće u skorije vrijeme)? Ti predlažeš sudjelovanje u dobiti — ali kakvi bi uvjeti tu došli u obzir, kad je projekt tek na početku i nije moguće znati u kojem roku ćeš koliko zaraditi? Ako kažeš da će ulagač dobivati X posto prihoda dok ne vrati svoje ulaganje plus neku zaradu, tko zna koliko dugo može to potrajati; ako kažeš da će dobivati X posto određeno vrijeme, možda podbaciš i u to vrijeme ne zaradiš onoliko koliko si im dužan.
Treća opcija je da ulagač dobiva X posto prihoda zauvijek — ali što ako ti prodaš firmu, odnosno dođe netko kome je “suludi iznos” sasvim prihvatljiv? Ili ako tebi porastu nabavne cijene i onda manje ostaje tebi jer njima daješ dio prihoda? To možeš riješiti tako da im daješ udio u profitu — ali profita sigurno neće biti odmah, a i kasnije može biti vrlo mali nakon što platiš sve plaće i ostale troškove, a i tada ti možeš prodati firmu prije nego se ulagač otplatio.
Ako razmotriš sve ove slučajeve, vidjet ćeš da je prodaja udjela ustvari najpravedniji oblik ulaganja: ti dobivaš novac koji možeš ulažiti u razvoj, a ulagač kroz svoj udio dobiva garanciju da će povratiti ulaganje. To znaju i ulagači, i šanse da nađeš ulagača koji neće to tražiti — a da ujedno ne spada u FFF grupu navedenu gore — ravne su nuli.
Sad, to ne znači da se prodajom udjela odričeš kontrole (ili njenog dijela) nad projektom. Osnivački ugovor svake firme određuje koliko je potrebno imati udjela da bi se mogle donositi važne odluke, a u pravilu je to 50% plus jedan udio. Dakle, dokle god imaš više udjela nego tvoj ulagač — u prijevodu, dokle god ne prodaš više od pola firme — ti donosiš sve odluke. S druge strane, koliki udio ćeš prodati ulagaču ovisi o vrijednosti tvrtke oko koje se obojica složite — što pak ovisi o tome kako svaki od vas gleda na vrijednost cijelog projekta. Drugim riječima, ako ne nađeš nikoga tko će se složiti s tobom da je tvoja “suluda cifra” realna valuacija vrijednosti tvrtke (u nekom ne-suludom roku), nikad nećeš ni pronaći ulagača.
Idemo dalje. Zamislimo da si našao ulagača s kojim si se složio oko procjene vrijednosti firme/projekta, pa shodno tome i njegovog udjela u njoj. U pravilu, ulagači ulaze u tvrtke s određenom idejom exita, iako je ona samo smjernica a ne i uklesana u kamenu. Ulagač u pravilu definira exit kao cilj, u stilu: ciljam na to da na moj ulog od X novaca za 3-5 godina dobijem 10 puta X novaca (to se čak u žargonu i naziva 10x). Za razliku od kredita, ovakav ulagač svjesno sudjeluje u riziku kojeg nosi svaki novi biznis, te zna da se njegov cilj ne mora ostvariti; zato ulagači i raspršuju svoja ulaganja na nekoliko projekata. Venture fondovi čak imaju vrlo jasnu računicu: od deset projekata, četiri će propasti, tri će vratiti investiciju, dva će biti u nekom plusu, a jedan će donijeti toliko da će pokriti sve ostale projekte i još solidan profit; poslovni anđeli su manje raspršeni, ali zato i aktivnije sudjeluju u radu projekata u koje su uložili.
Dakle, taj exit nikad nije ni po čemu fiksan i nečime određen, a najmanje datumom. Jedini faktor je prilika koja se ukaže — a i sam si rekao da bi prodao projekt za “suludi iznos”. Najbolja vježba za razumijevanje kako funkcioniraju ulagači je da si u glavi izvrtiš nekoliko scenarija kako se projekt može razvijati, pa ajmo to zajedno.
Prva varijanta je da se ispostavi nakon nekog vremena kako projekt nema nikakve šanse na tržištu i sve počne propadati: nema prihoda, gomilaju se dugovi, horor i strava. Zbog takvih stvari postoji ona “ograničena odgovornost” u nazivu trgovačkih društava, tvrtka bankrotira i svi koji su u nju uložili — novac, rad ili vrijeme — su na gubitku. Ulagači su savršeno svjesni te mogućnosti, dapače znaju da daleko više tvrtki propadne nego što uspijeva, i iako se pokušavaju što bolje osigurati — prije svega pažljivim odabirom u kakve projekte i ljude će uložiti — spremni su prihvatiti realnost kad vide da su sva sredstva iscrpljena.
Drugi scenarij je da je firma osrednje uspješna — pokrivaju se svi troškovi, posla ima, ali rast je na nuli ili vrlo malen, kao i profit. U tom slučaju mogu proći godine dok se uložena sredstva ne vrate kroz udio u profitu, i ulagači će gledati kako da povrate svoj udio na drugi način. Ako je u pitanju manjinski udio, pa nemaju nikakvog utjecaja na poslovne odluke, u pravilu ne mogu prodati svoj udio nekom vanjskom kupcu, pa postoje dvije opcije: prva je da nagovore ostale vlasnike da se sve proda, osobito ako firma ima neku tehnologiju ili drugu vrijednost — klijente, nekretnine… — koja može biti zanimljiva vanjskom kupcu, ili pak da ostali vlasnici otkupe njihov udio. Opet, to nije idealna situacija za ulagače, ali će pristati na nju ako ne vide drugi izlaz.
Treći scenarij je da tvrtka odlično posluje, da prihodi pokrivaju sve troškove i još ostavljaju ogroman profit. Tu je sad bitan faktor vrijeme: ako se to dogodi vrlo brzo, ulagač u pravilu neće htjeti odmah uzeti udio u profitu — kao kad oročiš novce u banci pa znaš da ih 12 mjeseci ne možeš dirati, tako je i on predvidio period u kojem ti novci “rade” za njega. Stoga će u pravilu inzistirati na tome da se taj novac ponovo uloži u firmu, s ciljem da se razvoj još više poveća i da firma postane još vrednija i bogatija; njegov cilj je da u periodu koji je sebi zacrtao — ovisno o ulagaču i vrsti ulaganja taj se period u pravilu kreće između 2 i 6 godina za hi-tech firme, pa do više desetljeća za biotehnološke.
Da rezimiram stvari, ulagači vrlo rijetko računaju na profit kao sredstvo povrata ulaganja kod tehnoloških tvrtki. Amazonu je trebalo osam godina da postane profitabilan, mnogi “uspješni” Web startupi (primjerice Facebook) to još uvijek nisu, a u nekim branšama tvrtka može i izaći na burzu prije nego postane profitabilna. Ukoliko firma može postati profitabilna u kratkom roku — par mjeseci ili godinu dana — daleko se više isplati tražiti neki povoljan kredit nego klasično equity ulaganje. Stoga ulagači kao sredstvo povrata uloženog iznosa — i zarade — vide prodaju svog udjela, koja je moguća na dva načina: ili će udio prodati nekome (bio taj netko ostali suvlasnici ili netko treći), ili će cijela tvrtka izaći na burzu (gdje će lako prodati dionice redovnim putem, kad im zatreba). U pravilu hi-tech tvrtke više ni ne izlaze na burzu, jer će se najčešće pojaviti zainteresirani kupac daleko prije nego što tvrtka dovoljno naraste.
A da bi prodaja tvrtke bila moguća, svi suvlasnici moraju imati barem približnu ideju o njenoj valuaciji — a dok tvrtka nije na burzi valuacija se može vrlo jednostavno definirati kao “najmanji iznos za koji bi vlasnici bili spremni prodati tvrtku”. Dakle, ti u svom slučaju imaš valuaciju, i ona iznosi “suludu cifru”, koliko god to bilo. Ako ne možeš naći ulagača koji misli da firma vrijedi toliko, ako ne i više, jednostavno zaboravi vanjskog ulagača i potraži druge načine financiranja (FFF, kredit, sweat equity…).
Za kraj, samo moram reći par riječi o samim ulagačima. Ako govorimo o firmi koja je na početku svog životnog puta, te ako zanemarimo državne ulagače kao što je BICRO, koji imaju svome mehanizme ulaganja i povrata, raspoloživi ulagači svode se na venture capital fondove — koji ne dolaze u obzir dok ulaganje ne iznosi barem nekoliko stotina tisuća eura — te poslovne anđele, koji su individualni investitori i ulažu vlastiti novac. No osim samog novca, oni u pravilu ulažu svoje znanje, iskustvo i kontakte, a često čak i vlastiti rad; s dobrim poslovnim anđelom de facto dobivaš vrhunskog djelatnika koji te ništa ne košta. To naglašavam kako bi bilo jasno da se ulagača ne treba plašiti; ako su uložili u tebe to znači da vjeruju da projekt i ti osobno možete uspjeti, i dati će sve od sebe da ti u tome pomognu.
Nadam se da ti je ovaj podugačak odgovor donekle razjasnio situaciju i objasnio zašto se ne moraš bojati investitora, odnosno njihovog ulaska u projekt u obliku udjela. Ulaganje nije ucjena i pištolj u glavu, već sporazum među poslovnim ljudima — i kao što te nitko ne može natjerati da kupiš pet godina star auto po cijeni novog, nitko te ne može natjerati da prihvatiš ulagača čiji ti uvjeti ne odgovaraju.
Vrlo brzo je stigao i njegov odgovor, u kojem (između ostaloga) piše:
Jasno mi je da je to premali novac da bi uvlacio nekog sa strane, samo sam htio vidjeti i tu opciju. Na kraju cu vjerojatno to sam financirati. Ono sto mi je interesantno kod angel investitora su bas te veze koje bi mogle nekakvu ideju pribliziti mozda jednom segmentu trzista do kojeg ja ne mogu doci. Postoji visestruka korist ukoliko od investitora jos dobijes i partnera.
Čuj, ako je stvarno samo 3k EUR nemoj uopće razmišljati o investiciji, to su novci koje je lako naći, a i nijedan investitor ti to neće dati, ne isplati mu se. Ali ako misliš da će ti u budućnosti trebati još ulaganja to je već druga priča, ali to onda treba dobro isplanirati. Što se investitora tiče, ako ti netko želi dati novce ali se nije spreman i sam aktivirati oko projekta, takvog radije zaobiđi. Kao što investitor bira u što i koga će uložiti, isto tako i poduzetnik ne mora uzeti prve novce koji mu se nude.
Nekako u zadnje vrijeme na ovom siteu uglavnom pišemo o konferencijama, ali ako pogledate našu stranicu s popisom nadolazećih događanja — a tamo se, osim par iznimaka kao što su SXSW i FOWA Miami, ograničavamo na zbivanja u Europi i regiji — lako ćete vidjeti kako je ovih dana nemoguće otvoriti stranicu na kalendaru a da se ne naleti barem na jedno zanimljivo događanje udaljeno najviše par sati leta avionom. I današnji post krcat je spomenima konferencija, iako bi naslov bio točniji ako bi glasio “Konferencije prije nekoliko mjeseci, jučer i u skoroj budućnosti”.
Prije svega, jako nam je drago što s vama možemo podijeliti video kojeg je ekipa agencije Reuters napravila na Web.Startu u svibnju ove godine. Video je distribuiran svim TV kućama koje su njihovi klijenti, no ne znamo je li ga koja i gdje prikazala; no, zanimljivo je pogledati kako jedna velika medijska kuća vidi zbivanja u ovom našem malom kutku svijeta.
Nadalje, jučer je završila dvodnevna konferencija Future of Web Apps, održana u velikom izložbenom centru ExCeL u Londonu (ne, naziv nema nikakve veze s Microsoftom, to je jednostavno kratica za Exhibition Centre London). Kad sam prvi put bio na FOWA-i, također u Londonu u veljači 2007. godine (da citiram Wernera Vogelsa kad sam ga podsjetio otkud sam mu poznat: “No shit it was only last February; feels like ages!”), bila je to neusporedivo manja konferencija: dvorana u Kensingtonu nešto je manja od dvorane Kornati u našem Hypo Centru, dok je ove godine cijeli paviljon ExCeL-a bio podijeljen na dvije dvorane (svaka veća od Kornata) i još dovoljno prostora za izložbeni prostor sa štandovima, kafićima i četiri manje predavaonice.
Efekt ove prostorne raskoši bio je — barem za mene — gubitak one prisnosti i duha koju je konferencija imala na početku. U Kensingtonu sam upoznao gomilu ljudi i gomila ljudi je meni prišla s pitanjima — jednostavno je bilo teško bilo koga izbjeći u naguravanjima oko stolova sa sendvičima i kavom. Ovog puta je velika količina prostora ostala jednostavno prazna, i taj ljudski, networking efekt gotovo je potpuno izostao.
Daleko od toga da je sve bilo loše — organizacija je bila neusporedivo bolja, čočke i nagrade vrhunske (držite mi fige za MacBook Air ), a hrana raznovrsnija i odlična (iako smo većinu trebali platiti sami). Ipak, možda sam najviše razočaran predavanjima, od kojih je većina bila tek malo više od poligona na kojem su sponzori promovirali svoje proizvode. Što se pak tiče samih proizvoda, izgleda da je strahovito popularno proizvoditi platforme za izradu Web aplikacija “na oblaku”; tako smo mogli vidjeti, čuti i isprobati Adobe Air, FacebookAPI, Microsoft Silverlight, Yahoo! Developer Network, AOL Developer Network i GoodBarry (čija reklama najbolje sve kaže: Barry who?).
No, svakako je bilo i zanimljivih stvari na programu: Blaine Cook iz Twittera i Joe Stump iz digga, zatim Simon Wardley, te Jason Calacanis i Tom Nixon. Julie Meyer pričala je zanimljivu temu na pomalo dosadnjikav način, dok su dva definitivno najzanimljivija trenutka došli na samom kraju: prvo je organizator Ryan Carson imao zanimljiv one-on-one s Markom Zuckerbergom o sadašnjosti i budućnosti Facebooka, dok je neuništiva Kathy Sierra održala najzanimljivije predavanje cijele konferencije, čiji sadržaj nije imao puno veze sa službenim naslovom.
Ipak, ukoliko ste razmišljali da li da odete na FOWA-u i žalite što niste, kratko ću vas savjetovati: ne žalite. Ne zbog toga što je bilo loše ili dosadno — definitivno nije, osobito ako ste mlađi od mene, jer su u sklopu eventa organizirana tri odlična tuluma — već zato što većinu sadržaja možete pronaći online u obliku HD (tako je bar Ryan najavio) videa. Dobar dio predavanja prvog dana već je gore, a nadam se da će uskoro biti i ostala.
I to me dovodi do trećeg dijela ovog posta, koji se odnosi na budućnost konferencija. Već neko vrijeme razmišljam o tome kako klasične konferencije ovog tipa pomalo gube smisao; a priznat ćete da je to dosta hrabra izjava od nekoga tko i sam organizira jednu takvu.
Ali pogledajmo, koja je bila izvorna svrha konferencija, barem na području znanosti i tehnologije? Ljudi su se okupljali kako bi razmijenili znanje, kako bi ispričali jedni drugima sažetke nekih novih saznanja i otkrića. Za mnoge su ta predavanja bila prvi susret s novim stvarima, i predavanje na konferenciji bila je potvrda nečije vrijednosti — do te mjere da su mnoge konferencije imale sustav prijava radova, među kojima su stručnjaci odabirali one najvrijednije, što je danas opstalo tek ponegdje.
Danas, kad Web omogućuje da se nove tehnologije upoznaju — pa čak i isprobaju — u najkraćem mogućem roku, konferencije kao mjesto razmjene znanja gube svoj smisao. To posebice vrijedi kad se tehnološka predavanja svode na prezentacije proizvođača o svojim rješenjima, naročito ako predavanje za predavanjem slušamo prežvakavanje slične teme (trenutačno su primjerice jako u modi cloud computing i platform as a service).
Moram naglasiti da to ne znači kako se na konferencijama više ništa ne može naučiti. No ono što danas vrijedi daleko više nego ikad prije su osobna iskustva, te nove ideje. Na FOWA-i prošle godine jedan od predavača bio je partner u jednom venture fondu, i on je govorio o tome kako VC pomaže Web startupima; ove godine ničeg sličnog nije bilo, jer vjerojatno i mala djeca na zapadu znaju kako se financiraju startupi. No u Hrvatskoj smo još vrlo daleko od te situacije, a imamo i dosta zaostatka koji moramo dostići u osnovama teorije kapitalizma i slobodnog tržišta.
Salko Kriještorac iz ProdamSam.com, čovjek s velikim međunarodnim poslovnim iskustvom, komentirao je kako Istočna Europa ima naviku organizirati konferencije u stilu partijskih okupljanja, s puno pametne priče i malo mogućnosti za networking i uspostavljanje kontakata i poslova. Po mom osobnom mišljenju to je prilično točno (iako smo po njegovim riječima mi u Hrvatskoj stoljećima ispred, recimo, Ukrajine), i smatram da je model konferencija budućnosti onaj koji će pružiti više prilike za konkretne poslove. Prije svega, model budućnosti je fokusirana, tematska konferencija gdje se ne priča o nekoj temi, već se po njoj djeluje. U svijetu startupa to znači da se uspostavljaju izravni kontakti između poduzetnika, ulagača i klijenata — koraci u pravom smjeru su tematski eventi kao što su TMT.Ventures’08 Zagreb, Y Combinator, Seedcamp, TechCrunch50 i startup natječaji na tradicionalnim događajima kao što su Web 2.0 Expo i Le Web. Na FOWA-i je toga nedostajalo — odnosno bila su dva slabašna pokušaja koji su naišli na vrlo loše kritike.
Za kraj ću reći samo da u Initiumu pratimo sva ta zbivanja, i spremamo neke vrlo zanimljive ideje i novosti za sljedeći Web.Start. Do tada, vidimo se u Zagrebu, Berlinu, Parizu, Bruxellesu ili Amsterdamu!
![Reblog this post [with Zemanta]](http://img.zemanta.com/reblog_e.png?x-id=da44a2e8-d323-4f91-bcee-5f5dfe1ddf5b)
![Reblog this post [with Zemanta]](http://img.zemanta.com/reblog_e.png?x-id=f08fc297-ba5e-43dd-9bfe-26bc0a0cf40f)
![Reblog this post [with Zemanta]](http://img.zemanta.com/reblog_e.png?x-id=c2392e68-5d18-4696-9c56-3d9d3648221b)