Kako odrediti valuaciju

Iako je CRANE još od osnivanja (čak i prije toga, i dugo poslije) bio korisnik alata AngelSoft, koji je nedavno preimenovan u Gust, tek sam nedavno otkrio odličan blog kojeg na tom sajtu piše grupa iskusnih poslovnih anđela. Između ostalog, tu možete pratiti seriju pod naslovom Valuations 101, čija je tema prikaz raznih metoda za izračunavanje valuacije startupa. Mnoge od tih metoda su vrlo kompleksne i zahtijevaju razne izračune, praćenje određenih metrika itd.

Međutim, na koji god način izračunali valuaciju, ne smije se zaboraviti činjenica da je osnovna svrha valuacije da se dvije strane u pregovorima — najčešće osnivači i investitori u ranijim fazama, ili sadašnji suvlasnici (osnivači, investitori, zaposlenici itd) i potencijalni kupci cijele tvrke u kasnijim — dogovore oko temeljne vrijednosti oko koje se zatim formira transakcija (ulaganje ili akvizicija) i prijenos (dijela) vlasništva. Zbog tog razloga, koju god da metodu koristite, rezultat tog izračuna možete objesiti kolokvijalnom mačku o rep ako druga strana ne prihvaća vašu valuaciju i ima svoj izračun sa znatno drugačijim rezultatom. Pojednostavljeno gledano, to je kao da želite prodati stan, i koliko god vi željeli naći kupca za €3000 po kvadratu, od posla neće biti ništa ako nitko nije spreman ponuditi više od €1600.

Dakle valuacija je jedna vrlo subjektivna veličina, ali da stvar bude gora ona se i konstantno mijenja — razni faktori svakodnevno utječu na njezin iznos. Napravili ste novu vrlo korisnu funkcionalnost u vašoj aplikaciji? Čestitamo, valuacija vam, je upravo porasla! Google je izbacio novi servis koji izravno konkurira vašem rješenju? Damn, ode valuacija u podrum…

I odjednom, pojavio se potencijalni zainteresirani ulagač, i vi morate iz gore opisanog kaosa izvući jednu cifru koju ćete postaviti kao svoju početnu točku u pregovorima… Kako?

Continue reading Kako odrediti valuaciju

Konkurencija 101

Suočen s brojnim prijavama koje pokazuju sasvim krivo viđenje konkurencije od strane prijavljenih studenata, član sudačkog žirija App Start Contesta 2012. Darian Škarica — ujedno i sam pokretač startupa Mash.me — napisao je kratak tekst o tome što je to konkurencija. Darian nas je zamolio da doprinesemo članku svojim viđenjem konkurencije, a mi smo zauzvrat ponudili da članak u cijelosti objavimo ovdje.

Continue reading Konkurencija 101

Alati za startupe

Everything should be made as simple as possible, but no simpler.

Albert Einstein

Na posljednjoj Startup srijedi bilo je dosta govora o načinima kako poduzetnici mogu uobličiti i razraditi svoje ideje i definirati poslovni koncept. Prošla su vremena kad je trebalo imati poslovni plan od 50 stranica s gomilom grafikona i tablica — potrebno je imati osnovnu, ali jasnu ideju što se želi napraviti i na koji način, ali bez suvišnih detalja i komplikacija.

Međutim, mnogi poduzetnici nemaju jasnu ideju kako uobličiti svoj koncept, i potrebna im je pomoć kako bi definirali ključne detalje. Srećom, danas postoje brojni alati koji mogu pružiti tu pomoć, pa ćemo ovdje navesti neke od njih:

Continue reading Alati za startupe

Prodajna predviđanja

Upravo sam pročitao jedan od najboljih savjeta startupima, posebice onima u jako ranoj fazi razvoja.

George Kassabgi, osnivač startupa Keas, poslao je komentar na članak Simeona Simeonova How to raise money without lying to investors. I članak je sam po sebi odličan, i svakako ga preporučujem, ali Georgeov komentar ima jednu dodatnu težinu i zato ga ovdje prevodimo:

Važnost projekcija planiranih prihoda od prodaje ovisi o stupnju razvoja na kojem se tvrtka nalazi. Ako tražite investiciju kod ulagača koji se prave da to ne razumiju, očekuje vas financijsko razmimoilaženje.

Podsjetimo se pet odvojenih stupnjeva razvoja tvrtke:

1. Pokretanje/inkubacija
2. Stvaranje proizvoda
3. Uspjeh kod ranih sljedbenika (early adopters)
4. Redovna prodaja
5. Rast tvrtke

Kod stupnjeva 1 i 2, predviđanja prodaje su beskorisna, i vrijeme utrošeno u njihovu pripremu je bačeni trud. Na stupnju 3 još je uvijek previše drsko predviđati: tek morate otkriti ZAŠTO i KAKO će netko kupiti vaš proizvod. A na stupnju 4 prodajne projekcije postaju ključan dio unutarnjeg planiranja.

Kod traženja investicija između stupnjeva 3 i 4, jednogodišnji plan postaje vrlo vrijedan, jer na površinu iznosi prava pitanja i jednadžbe kako unutar tvrtke tako i u odnosu s potencijalnim ulagačima. A plan koji pokriva 3-5 godina praktički ne postoji do stupnja 5 i promjene koja mu prethodi.

Potezanje čizama

U nedavnom postu, napisanom u odgovor Draženu Drnasu, spomenuo sam kako bootstrapping nije prikladan za sve startupe već samo za neke, uz pokušaj definiranja jednih i drugih. Mislim da u tome nisam pretjerano uspio, no srećom po mene, Mark Peter Davis je upravo ponovio svoj sjajan članak u kojem se upravo to definira.

Continue reading Potezanje čizama

O znoju i anđelima

Prije nešto više od godine dana objavili smo članak Ulaganje u Web startup u kojem smo odgovorili na neka pitanja oko inicijalnih investicija u seed startupe. Koliko je ta tema i dalje zanimljiva pokazuje komentar na taj članak, koji je postan jučer i sadrži dva zanimljiva pitanja na koja bi bilo šteta odgovoriti samo u komentaru, pa evo ovdje odgovora u cijelosti.

Continue reading O znoju i anđelima

Nekoliko savjeta za startupe

U trenucima dubokih kriza, kakva je ova o kojoj svakodnevno čitamo u novinama, lako je zapasti u letargiju i pomisliti kako nema smisla pokretati tamo nekakve startupe; plaće se zamrzavaju, otkazi se dijele… Ali možda je ovo upravo najbolje vrijeme za pokretanje tehnološkog, odnosno softverskog/Web startupa, kao što pokazuju komentari na tu temu na Joelovom forumu.

I Paul Graham i Joel Spolsky su ovih dana objavili zanimljive članke na temu startupa, pa vam ih ovim putem preporučujemo. Joel piše o tome kako je zajedničko svim uspješnim projektima da njihovi pokretači nisu odustali; na prvi pogled ovo je samo po sebi razumljivo, ali kad malo bolje promislimo očito je da ljudi često na to zaboravljaju. Idući put kad ćete biti na rubu očaja i željeti odustati od svog projekta, samo razmislite: uspješni ne odustaju.

Paul je krenuo nabrojati deset temeljnih savjeta startupima, pa je na kraju završio na trinaest. I ovdje ima onih više i onih manje očitih; ovdje ćemo ih samo sve nabrojati u prijevodu, a za detalje svakako pogledajte cijeli članak:

  1. Pronađite dobre suosnivače.
  2. Što prije lansirajte proizvod/uslugu.
  3. Dopustite ideji da se razvija.
  4. Shvaćajte svoje korisnike. (Ovaj savjet je Paul i istaknuo kao onaj kojeg bi odabrao kad bi se morao opredijeliti samo za jedan.)
  5. Bolje da vas mali broj korisnika jako voli nego da ih je puno ravnodušno prema vama.
  6. Ponudite iznenađujuće dobru korisničku podršku.
  7. Stvarate ono što mjerite. (Ovaj je malo nejasan sam po sebi, ali ima smisla i vrlo je važan.)
  8. Trošite malo. (Naglasak je na drugu riječ, da se ne bismo krivo razumjeli…)
  9. Dosegnite “ekstravuršt profitabilnost”. (Ispričavam se na ovakvom prijevodu, ali mislim da je u našoj kulturi “posebna” približan ekvivalent onome što su u Americi instant rezanci.)
  10. Izbjegavajte stvari koje vam odvlače pažnju. (Kao primjerice ono što donosi plaću…)
  11. Nemojte gubiti moral.
  12. Ne odustajte. (Ovo se direktno nadovezuje na Joelov članak, i nama se čini kao bolji kandidat za jedini savjet startupima.)
  13. Dogovori propadaju.

Ulaganje u Web startup

Da razbijem malo ovu monotoniju tekstova o konferencijama, prenijet ću email kojeg sam sinoć napisao u odgovor na upit jednog mladog Web poduzetnika, ujedno i člana Initiuma. Počeo sam pisati i kad sam došao do pola shvatio sam da sam opet pretjerao i da teksta ima gotovo za omanju knjižicu. Nadam se da će i svima koji prate ovaj site biti od koristi.

Dakle, piše on:

Imam pitanje. Planiram pokrenut jedan web startup i treba mi nesto sredstava… Sredstva su namijenjena placanju programera i zakupu reklamnog prostora. Procjenjujem da bi mi u ovoj fazi trebalo 3k EUR.

Sad, mene zanima da li bi ti preporucio kakvog angel investitora no ono sto je jos bitnije, ukoliko bi se investitor i nasao, kakvi su uvjeti, odn moje obaveze prema investitoru? Ja naime ne bih prodavao taj projekt (jedino za suludu cifru 🙂 ) bar neko vrijeme, dakle nekakav fiksni “exit” datum uvjetovan od strane investitora mi nije bas interesantan.

Da li bi ih zanimao udio u dobiti ili nesto sl.? Bitno mi je da i imam potpunu kontrolu nad projektom, ukoliko je moguce. Inace radi se o komercijalnom projektu.

Ja sam prakticki vec poceo radit na tome, imam pola designa gotovo, i mogao bi slozit neki business plan ako treba sto prezentirati.

Uh! Potrudit ću se da ti pomognem, no vidim da su neke stvari pomalo nejasne, pa najbolje da krenem točku po točku.

Prije svega, 3.000 EUR je zaista malo — jesi li siguran da si točno napisao iznos? To je netto plaća za mjesec i pol jednog kvalitetnijeg programera, pa mi se nikako ne čini kao iznos za kojeg bi trebalo tražiti vanjskog investitora. Ako se zaista radi o takvom iznosu savjetovao bih ti da odmah odustaneš od ulagača i radije potražiš partnera — primjerice programera koji bi odradio posao sad a da mu platiš kad krene prihod, ili koji bi umjesto honorara sudjelovao u prihodima, tj. bio bi (više ili manje ravnopravan) partner; to se naziva sweat equity.

No, ako pretpostavimo da se radi o većem iznosu (nije sad bitno kolikom, iako je i 30.000 EUR jako mala svota), te da ti je potreban vanjski ulagač, onda ulazimo u jednu sasvim drugačiju priču s kojom neke postavke koje si naveo baš i nisu kompatibilne.

Prije svega, kažeš da projekt ne bi prodavao, a onda kažeš “jedino za suludu cifru”. U biznisu ne postoji pojam “suluda cifra” — kako je u poslu ključna stvar dohodovanje novca, sve je na prodaju; jedino preostalo pitanje je cijena, a ona ovisi o tome što se prodavatelj i kupac dogovore. Da pojednostavim: ti bi dakle prodao svoj projekt, ali njegovu vrijednost procjenjuješ na cifru za koju iz nekog razloga smatraš da je “suluda”; kako ne znam ništa ni o “cifri” ni o projektu, ne mogu procijeniti je li to zaista suludo, no imaj na umu da nešto što ti smatraš suludim netko drugi može smatrati i realnim. Da upotrijebim najpoznatije primjere, svi bi očekivali da je 1,65 milijardi USD za godinu i pol star video Web servis suludo, ili da je 4 milijarde USD za par godina star voice instant messenger suludo, ili da je oko 2 milijuna kuna za društvenu mrežu bez ikakvih prihoda suludo — a to su sve realne prodaje koje su se i dogodile.

E sad, ti kažeš da trebaš investiciju, ali da ne želiš prodati udio u projektu; odnosno kako naš narod kaže htio bi bi biti i pošten i jeben. 😉

Probaj se malo postaviti u poziciju investitora. Naime, nitko ne zna — vjerojatno ni ti sam — s potpunom sigurnošću da će tvoj projekt biti uspješan i da će donositi nekakav prihod. U teoriji je moguće pronaći ulagače kojima to neće biti bitno — oni se u literaturi neformalno i nazivaju FFF: friends, family and fools — i ako možeš naći takve onda se ne moraš previše brinuti. No svi drugi tražit će neko osiguranje da će im se ta investicija i vratiti, te da će još na njoj i zaraditi — jer zašto bi inače ulagali kad im je bolje novac oročiti.

To osiguranje moguće je kao jednostavan kredit: ja ti dam X, a ti ćeš meni u određenom roku vratiti taj X plus nekakve kamate. No, što ako ti taj rok nije dovoljan da zaradiš taj iznos, ili je jednostavno teško doći do kredita (što će biti sve češće u skorije vrijeme)? Ti predlažeš sudjelovanje u dobiti — ali kakvi bi uvjeti tu došli u obzir, kad je projekt tek na početku i nije moguće znati u kojem roku ćeš koliko zaraditi? Ako kažeš da će ulagač dobivati X posto prihoda dok ne vrati svoje ulaganje plus neku zaradu, tko zna koliko dugo može to potrajati; ako kažeš da će dobivati X posto određeno vrijeme, možda podbaciš i u to vrijeme ne zaradiš onoliko koliko si im dužan.

Treća opcija je da ulagač dobiva X posto prihoda zauvijek — ali što ako ti prodaš firmu, odnosno dođe netko kome je “suludi iznos” sasvim prihvatljiv? Ili ako tebi porastu nabavne cijene i onda manje ostaje tebi jer njima daješ dio prihoda? To možeš riješiti tako da im daješ udio u profitu — ali profita sigurno neće biti odmah, a i kasnije može biti vrlo mali nakon što platiš sve plaće i ostale troškove, a i tada ti možeš prodati firmu prije nego se ulagač otplatio.

Ako razmotriš sve ove slučajeve, vidjet ćeš da je prodaja udjela ustvari najpravedniji oblik ulaganja: ti dobivaš novac koji možeš ulažiti u razvoj, a ulagač kroz svoj udio dobiva garanciju da će povratiti ulaganje. To znaju i ulagači, i šanse da nađeš ulagača koji neće to tražiti — a da ujedno ne spada u FFF grupu navedenu gore — ravne su nuli.

Sad, to ne znači da se prodajom udjela odričeš kontrole (ili njenog dijela) nad projektom. Osnivački ugovor svake firme određuje koliko je potrebno imati udjela da bi se mogle donositi važne odluke, a u pravilu je to 50% plus jedan udio. Dakle, dokle god imaš više udjela nego tvoj ulagač — u prijevodu, dokle god ne prodaš više od pola firme — ti donosiš sve odluke. S druge strane, koliki udio ćeš prodati ulagaču ovisi o vrijednosti tvrtke oko koje se obojica složite — što pak ovisi o tome kako svaki od vas gleda na vrijednost cijelog projekta. Drugim riječima, ako ne nađeš nikoga tko će se složiti s tobom da je tvoja “suluda cifra” realna valuacija vrijednosti tvrtke (u nekom ne-suludom roku), nikad nećeš ni pronaći ulagača.

Idemo dalje. Zamislimo da si našao ulagača s kojim si se složio oko procjene vrijednosti firme/projekta, pa shodno tome i njegovog udjela u njoj. U pravilu, ulagači ulaze u tvrtke s određenom idejom exita, iako je ona samo smjernica a ne i uklesana u kamenu. Ulagač u pravilu definira exit kao cilj, u stilu: ciljam na to da na moj ulog od X novaca za 3-5 godina dobijem 10 puta X novaca (to se čak u žargonu i naziva 10x). Za razliku od kredita, ovakav ulagač svjesno sudjeluje u riziku kojeg nosi svaki novi biznis, te zna da se njegov cilj ne mora ostvariti; zato ulagači i raspršuju svoja ulaganja na nekoliko projekata. Venture fondovi čak imaju vrlo jasnu računicu: od deset projekata, četiri će propasti, tri će vratiti investiciju, dva će biti u nekom plusu, a jedan će donijeti toliko da će pokriti sve ostale projekte i još solidan profit; poslovni anđeli su manje raspršeni, ali zato i aktivnije sudjeluju u radu projekata u koje su uložili.

Dakle, taj exit nikad nije ni po čemu fiksan i nečime određen, a najmanje datumom. Jedini faktor je prilika koja se ukaže — a i sam si rekao da bi prodao projekt za “suludi iznos”. Najbolja vježba za razumijevanje kako funkcioniraju ulagači je da si u glavi izvrtiš nekoliko scenarija kako se projekt može razvijati, pa ajmo to zajedno.

Prva varijanta je da se ispostavi nakon nekog vremena kako projekt nema nikakve šanse na tržištu i sve počne propadati: nema prihoda, gomilaju se dugovi, horor i strava. Zbog takvih stvari postoji ona “ograničena odgovornost” u nazivu trgovačkih društava, tvrtka bankrotira i svi koji su u nju uložili — novac, rad ili vrijeme — su na gubitku. Ulagači su savršeno svjesni te mogućnosti, dapače znaju da daleko više tvrtki propadne nego što uspijeva, i iako se pokušavaju što bolje osigurati — prije svega pažljivim odabirom u kakve projekte i ljude će uložiti — spremni su prihvatiti realnost kad vide da su sva sredstva iscrpljena.

Drugi scenarij je da je firma osrednje uspješna — pokrivaju se svi troškovi, posla ima, ali rast je na nuli ili vrlo malen, kao i profit. U tom slučaju mogu proći godine dok se uložena sredstva ne vrate kroz udio u profitu, i ulagači će gledati kako da povrate svoj udio na drugi način. Ako je u pitanju manjinski udio, pa nemaju nikakvog utjecaja na poslovne odluke, u pravilu ne mogu prodati svoj udio nekom vanjskom kupcu, pa postoje dvije opcije: prva je da nagovore ostale vlasnike da se sve proda, osobito ako firma ima neku tehnologiju ili drugu vrijednost — klijente, nekretnine… — koja može biti zanimljiva vanjskom kupcu, ili pak da ostali vlasnici otkupe njihov udio. Opet, to nije idealna situacija za ulagače, ali će pristati na nju ako ne vide drugi izlaz.

Treći scenarij je da tvrtka odlično posluje, da prihodi pokrivaju sve troškove i još ostavljaju ogroman profit. Tu je sad bitan faktor vrijeme: ako se to dogodi vrlo brzo, ulagač u pravilu neće htjeti odmah uzeti udio u profitu — kao kad oročiš novce u banci pa znaš da ih 12 mjeseci ne možeš dirati, tako je i on predvidio period u kojem ti novci “rade” za njega. Stoga će u pravilu inzistirati na tome da se taj novac ponovo uloži u firmu, s ciljem da se razvoj još više poveća i da firma postane još vrednija i bogatija; njegov cilj je da u periodu koji je sebi zacrtao — ovisno o ulagaču i vrsti ulaganja taj se period u pravilu kreće između 2 i 6 godina za hi-tech firme, pa do više desetljeća za biotehnološke.

Da rezimiram stvari, ulagači vrlo rijetko računaju na profit kao sredstvo povrata ulaganja kod tehnoloških tvrtki. Amazonu je trebalo osam godina da postane profitabilan, mnogi “uspješni” Web startupi (primjerice Facebook) to još uvijek nisu, a u nekim branšama tvrtka može i izaći na burzu prije nego postane profitabilna. Ukoliko firma može postati profitabilna u kratkom roku — par mjeseci ili godinu dana — daleko se više isplati tražiti neki povoljan kredit nego klasično equity ulaganje. Stoga ulagači kao sredstvo povrata uloženog iznosa — i zarade — vide prodaju svog udjela, koja je moguća na dva načina: ili će udio prodati nekome (bio taj netko ostali suvlasnici ili netko treći), ili će cijela tvrtka izaći na burzu (gdje će lako prodati dionice redovnim putem, kad im zatreba). U pravilu hi-tech tvrtke više ni ne izlaze na burzu, jer će se najčešće pojaviti zainteresirani kupac daleko prije nego što tvrtka dovoljno naraste.

A da bi prodaja tvrtke bila moguća, svi suvlasnici moraju imati barem približnu ideju o njenoj valuaciji — a dok tvrtka nije na burzi valuacija se može vrlo jednostavno definirati kao “najmanji iznos za koji bi vlasnici bili spremni prodati tvrtku”. Dakle, ti u svom slučaju imaš valuaciju, i ona iznosi “suludu cifru”, koliko god to bilo. Ako ne možeš naći ulagača koji misli da firma vrijedi toliko, ako ne i više, jednostavno zaboravi vanjskog ulagača i potraži druge načine financiranja (FFF, kredit, sweat equity…).

Za kraj, samo moram reći par riječi o samim ulagačima. Ako govorimo o firmi koja je na početku svog životnog puta, te ako zanemarimo državne ulagače kao što je BICRO, koji imaju svome mehanizme ulaganja i povrata, raspoloživi ulagači svode se na venture capital fondove — koji ne dolaze u obzir dok ulaganje ne iznosi barem nekoliko stotina tisuća eura — te poslovne anđele, koji su individualni investitori i ulažu vlastiti novac. No osim samog novca, oni u pravilu ulažu svoje znanje, iskustvo i kontakte, a često čak i vlastiti rad; s dobrim poslovnim anđelom de facto dobivaš vrhunskog djelatnika koji te ništa ne košta. To naglašavam kako bi bilo jasno da se ulagača ne treba plašiti; ako su uložili u tebe to znači da vjeruju da projekt i ti osobno možete uspjeti, i dati će sve od sebe da ti u tome pomognu.

Nadam se da ti je ovaj podugačak odgovor donekle razjasnio situaciju i objasnio zašto se ne moraš bojati investitora, odnosno njihovog ulaska u projekt u obliku udjela. Ulaganje nije ucjena i pištolj u glavu, već sporazum među poslovnim ljudima — i kao što te nitko ne može natjerati da kupiš pet godina star auto po cijeni novog, nitko te ne može natjerati da prihvatiš ulagača čiji ti uvjeti ne odgovaraju.

Vrlo brzo je stigao i njegov odgovor, u kojem (između ostaloga) piše:

Jasno mi je da je to premali novac da bi uvlacio nekog sa strane, samo sam htio vidjeti i tu opciju. Na kraju cu vjerojatno to sam financirati. Ono sto mi je interesantno kod angel investitora su bas te veze koje bi mogle nekakvu ideju pribliziti mozda jednom segmentu trzista do kojeg ja ne mogu doci. Postoji visestruka korist ukoliko od investitora jos dobijes i partnera.

Čuj, ako je stvarno samo 3k EUR nemoj uopće razmišljati o investiciji, to su novci koje je lako naći, a i nijedan investitor ti to neće dati, ne isplati mu se. Ali ako misliš da će ti u budućnosti trebati još ulaganja to je već druga priča, ali to onda treba dobro isplanirati. Što se investitora tiče, ako ti netko želi dati novce ali se nije spreman i sam aktivirati oko projekta, takvog radije zaobiđi. Kao što investitor bira u što i koga će uložiti, isto tako i poduzetnik ne mora uzeti prve novce koji mu se nude.

Reblog this post [with Zemanta]

Kako je prodan Who is Hosting This

Proteklih tjedana mogli ste uočiti neki od medijskih napisa o projektu Who is hosting this?, rezultatu domaće inicijative i znanja, koji je prodan međunarodnoj online marketing tvrtki Quality Nonsense. Kako je to odličan primjer uspješnog pokretanja Web startupa iz Hrvatske, zamolili smo Gordana Orlića, jednog od autora tog projekta, da napiše par riječi o cijelom iskustvu.

Kupci ne vole promjene. Vizualne promjene na ambalaži, drugi način pakiranja, pa čak i promjena mjesta na polici u dućanu mogu negativno utjecati na prodaju nekog proizvoda. Kupci žele konstantno, sigurno iskustvo, žele znati što kupuju i što dobivaju. To je razlog zašto se proizvodi poput kruha i “uobičajenog” voća poput banana dobro prodaju. U koji god dućan došli znate što ćete dobiti. Već ste to kupovali i znate što vas čeka. Sve eventualne “varijable” poput veličine banana ili odstupanja u cijeni možete riješit tako da uvijek na istom mjestu kupujete i istu marku. Upravo opisana sigurnost i “poznat teritorij” je nešto što ne postoji prilikom prodavanja Web projekta i jedan je od najvećih problema prilikom sklapanja posla. Continue reading Kako je prodan Who is Hosting This

Literatura za kraj ljeta

Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju albu...Image via Wikipedia

Sredina kolovoza se pomalo primiče, a s njome i polako završava ljetna letargija. Tko se prijavio na Seedcamp prijavio se (ili se jako požurite, imate još manje od sat i pol, a i to samo zahvaljujući vremenskoj razlici u odnosu na London), a nadam se da će oni među vama koji budu pozvani na razgovor 3. rujna o tome obavijestiti nas ostale putem komentara na ovom siteu.

U svakom slučaju, s rujnom ponovo počinju intenzivne poslovne aktivnosti, a one koji rade na nekom startupu — čak i ako nisu prošli na Seedcampu — očekuje dosta prilika i zanimljivih situacija, o čemu ćemo uskoro pisati ovdje, stoga nas pratite!

A u međuvremenu, kako biste se lakše uhodali u aktivnosti koje vas očekuju, evo nekoliko preporuka korisne literature, kako online tako i offline.

Neumorni Seth Godin danas je na svom blogu objavio post pod intrigantnim naslovom The secret of the web (hint: it’s a virtue). Post nije dugačak, svakako ga pročitajte, ali ključna rečenica koju svaki startup treba imati na umu i držati je na zidu ispisanu na 250 točaka glasi:

It still takes ten years to become a success, web or no web.

Prije par dana je i Paul Graham (koji se nakon par filozofskih izleta ponovo vratio temama poduzetništva i pratičnim savjetima startupima) objavio odličan članak naslovljen A Fundraising Survival Guide. Kao i drugi njegovi najbolji članci, i ovaj je ispunjen brojnim praktičnim savjetima i sugestijama oko pronalaženja investicije za vaš projekt. Teme kojih se dotiče su bootstrapping, očekivanja osnivača, prioriteti prilikom traženja investicija, te vrlo iskreni uvidi u način funkcioniranja poslovnih anđela i venture kapitalista. Ponovo, ključna rečenica koju treba ponavljati bez prestanka glasi:

Raising money is hard.

A za kontrast ovim najsvježijim tekstovima, upravo čitam jedno nešto starije, no fantastično štivo. Knjiga High Tech Start Up autora Johna L. Nesheima izvorno je objavljena 1999. a nadopunjena 2000. godine — dakle neposredno prije nego li je puknuo dotcom bubble — no mnogi njeni savjeti vrlo su aktualni; osobno bih čak rekao da upravo posljednjih godina imamo situaciju kakvu je Nesheim predviđao u vrijeme kad je knjiga napisana. Ako ste čitali Founders at Work, ova knjiga je u odnosu na nju kao što bi neka povijesna analiza Vijetnamskog rata bila u odnosu na Apokalipsu danas. Dok potonja knjiga prenosi osobna iskustva osnivača startupa, Nesheim je također razgovarao s osnivačima i CEO-ima brojnih tehnoloških tvrtki nastalih u posljednje dvije dekate prošlog stoljeća, no on je te podatke znanstveno analizirao i iz njih izvukao konkretne savjete na teme pronalaženja kvalitetnog tima, dobivanja investicija itd. Naravno, knjiga ima snažan naglasak na SAD i posebice Silicijsku dolinu, pa slobodno možete preskočiti savjete o vrsti korporacije i slične teme, no ono što ostaje više je nego korisno i zanimljivo.

A kad sam već izvukao poante prethodnih štiva, ovdje ću samo navesti tri riječi o kojima Nesheim tupi i ponavlja kao najvažnije za svaki startup, a posebice onaj koji traži venture kapital:

Sustainable competitive advantage.

Edit: Izgleda da su zadnjih dana svi navalili davati savjete startupima, pa tako možete pročitati što o toj temi kažu ReadWriteWeb te AngelBlog.

Edit 2: A sad im se pridružio i SitePoint.

P.S. Sliku uz ovaj članak mi je iz nekog razloga ponudio Zemanta plug-in, a meni se dopala.

Reblog this post