Ideje i realizacije

Čitatelj po imenu Stipe napisao je komentar na moj prethodni post o poslovnim idejama. Počeo sam mu pisati odgovor pa sam po tko zna koji put shvatio da sam dobio još jedan članak za site.

Dakle, Stipe — iako sam svjestan da to zvuči glupo, vjeruj mi da se ne moraš bojati toga da ti netko ukrade ideju; preciznije, daleko su manje šanse da ćeš izgubiti ako ideju podijeliš s drugima nego ako ju ljubomorno čuvaš.

Naime, kako i piše u članku na kojeg komentiraš, ideja je nužan, ali u konačnici vrlo malen element nekog biznisa. I ne samo to — ideja ima na pretek; ja ti garantiram da si samo danas od ustajanja iz kreveta prošao kraj nekoliko desetaka stvari, ljudi ili situacija koje kriju iskru poslovne ideje. Ideje ne moraju biti posebno originalne — najuspješnije poslovne ideje nastale su reciklažom nečega što je već postojalo — jednako kao što ni najoriginalnija ideja ne garantira uspjeh biznisa. Ono što je zaista vrijedno jest realizacija, odnosno sposobnost da se ideja provede u djelo, i ako nisi to u stanju napraviti sam (a vrlo malo ljudi jest) onda moraš imati partnera koji će popuniti ono što tebi nedostaje. A nadam se da razumiješ da partneru ne možeš uskratiti temeljne informacije o ideji.

Kažeš da bi se glupo osjećao kad bi ti nekome rekao svoju ideju a onda vidio da ju je taj netko realizirao. Ali razmisli malo — tko ti kaže da taj netko nije imao istu ideju nezavisno od tebe? Nitko nema monopol na ideje, i iste ideje mogu pasti na pamet ljudima koji se nikad nisu susreli. Evo, primjerice, u razgovoru s jednim angel investitorom iznio sam mu jednu svoju ideju da bi se ispostavilo da čovjek već neko vrijeme radi na pripremi jednog sličnog projekta.

Nadalje, ti se bojiš da će netko s više novca realizirati neku tvoju ideju; ali zašto bi on to učinio? Da bi se neka ideja realizirala potrebni su oprema i vrijeme, ali prije svega ljudi koji će tu ideju realizirati — i zašto bi netko sad išao zapošljavati neke ljude s nejasnom vizijom te ideje kad ima tebe koji si očito o cijeloj stvari već puno razmišljao i koji si najprikladniji da tako nešto i realiziraš.

I za kraj, najbolji način da zaštitiš svoju ideju jest upravo da ju realiziraš. Ako je riječ o nekoj Web aplikaciji — o čemu ja uglavnom pišem — nabavi domenu, zakupi hosting, postavi neku osnovnu verziju te aplikacije da pokažeš sebi i svijetu da je to izvedivo. Ako si programer to ti neće biti teško, a ako nisi onda imaš problem — ali ništa što se ne bi moglo riješiti nalaženjem kvalitetnog partnera programera. Tako ćeš kad pristupiš investitoru imati nešto što možeš pokazati, i to će sigurno pomoći da netko uloži u tebe — to mu se svakako više isplati nego da vlastitim snagama krene u realizaciju iste ideje.

Koliko vrijedi poslovna ideja?

Vjerujem da je većina čitatelja ovog bloga već čula za osnivanje prve hrvatske mreže poslovnih anđela, pod nazivom CRANE. “Poslovni anđeli” je prijevod engleskog naziva “business angels”, a koji opisuje jednu specifičnu kategoriju individualnih ulagača koji financiraju tvrtke u najranijoj fazi razvoja, često čak i prije nego je proizvod do kraja defeiniran a u pravilu prije nego je postignut ikakav tržišni uspjeh.

S podacima o CRANE-u mogli ste se prošlog tjedna dosta susresti u hrvatskim medijima, zahvaljujući nizu državnih institucija koje su podržale projekt, a jedna od posljedica te medijske pokrivenosti jest i podatak da je u svega tri dana — od utorka kad je održana prezentacija projekta — putem obrasca za prijavu pristiglo već petnaestak projekata. Iako među prijavljenim projektima ima i nekoliko dosta razrađenih, za koje se vidi da su njihovi poduzetnici dosta razmišljali o realizaciji, većinom prevladavaju oni kod kojih dominira samo ideja.

U četvrtak sam skoknuo do Slovenije (brže bolje prije nego uvedu svinjete), pa sam i tamo imao priliku razgovarati s dvoje ulagača, koji su se također požalili na učestalost tzv. “idea pitchera”, koji čak i kad im se pokuša objasniti nužnost dobro osmišljene realizacije i dalje inzistiraju da je “ideja sve”.

Tom prilikom mi je sinulo kako se jednostavno može pokazati da je ideja tek sporedan — iako nužan — preduvjet za pokretanje uspješnog i kvalitetnog poslovnog projekta. Naime, ako je “ideja sve”, zašto poduzetnici koji to tvrde i dalje traže investitora koji će u njihovu ideju uložiti novac? Ako je realizacija sporedna, onda se svakako može uzeti čista ideja i pretočiti u biznis bez ijedne lipe investicija — zar ne?

Naravno, odgovor je prilično očit svakome tko se potrudi o njemu razmisliti. Jasno, svaki biznis kreće od ideje, ali tek promišljena realizacija tu ideju pretvara u stvarnost. Brojni “idea pitcheri” s kojima sam se susreo zanemaruju nužnost konkretnog planiranja — istina, oni uglavnom imaju neku maglovitu ideju da im treba novac za “realizaciju”, a ako ih pitate na što misle pod time nabacivat će se terminima poput “marketinga” i “proizvodnje”, ali ovdje njihova razrada ideje staje. U većini slučajeva, njihov poslovni plan podsjeća na onaj gnomâ iz South Parka:

  1. Collect underpants
  2. ?
  3. Profit!

Kodiranje i obrazovanje

Prije par tjedana sam na Web.Start konferenciji Davida Jakelića prozvao “hrvatskim Joelom Spolskym“, i još uvijek stojim iza te tvrdnje — on predstavlja izuzetno rijetku kombinaciju programera, poduzetnika, managera i analitičara/blogera, a u svemu tome je više nego uspješan.

David je danas na svom blogu objavio post pod naslovom Jednostavni zadaci poput pisanja koda, koji me je potakao da mu se po prvi puta moram donekle suprotstaviti, odnosno malo pojasniti kako stoje stvari.

No prije svega, moram se apsolutno složiti s Davidom da (domaći, ali ni drugdje nije puno bolje) mediji i javnost imaju uglavnom vrlo iskrivljenu sliku o programerskom poslu — programere (i ostale “informatičare” kako se to kod nas trpa sve zajedno) se obično gleda kao neke čudake koji se samo igraju za kompjuterom, dok često i IT manageri progamerske zadatke doživljavaju kao jednostavno “pisanje koda”. Ustvari — pisanje koda i jest jednostavno, ali ono predstavlja najmanji i najbeznačajniji dio programerskog posla; svoditi programiranje na pisanje koda jest jednako svođenju slikarstva na povlačenje kistom po platnu. Za svaku liniju koda programer mora prethodno imati jasnu sliku što će se dogoditi u raznim slučajevima i vrijednostima varijabli, kakav efekt će koja petlja imati na druge dijelove programa i cijelog sustava, i tako dalje.

Nažalost, taj stav je here to stay i vrlo ćemo teško naučiti javnost koje su stvarne okolnosti programerskog posla. To nije endemično za našu struku — jednako iskrivljenu sliku većina ima recimo i o poslu npr. pilota ili arheologa, no u tim slučajevima ta iskrivljenost dodaje određenu romantičnost, dok u našem slučaju ide na štetu programerskog ugleda.

No s druge strane, ono što je nužno imati na umu jest da je u programerskom poslu možda od svih struka najmanja korelacija između službenog stupnja obrazovanja i stvarne kvalitete. Reći da je za pisanje koda dovoljna matura jednako je krivo kao i reći da za taj posao treba diploma bilo kojeg fakulteta, tako da je izvorni citat u Davidovom postu tu u krivu na više načina, no rekao bih da je David skočio malo na krivu loptu.

Činjenica je da u većini struka netom diplomirani “stručnjak” ima još puno za učiti prije nego što postane relativno produktivan na novom radnom mjestu; no isto tako u većini struka fakultet ili druga škola daju vrlo jasne temelje na koje je potrebno nadograditi tek specifičnosti određenog radnog mjesta. Kemičar ili fizičar će poznavati većinu dosadašnjih dostignuća, inžinjer strojarstva ili naftaš će poznavati glavne procese i tehnologije, i tek ako je neka škola jako zaostala u praćenju suvremenog razvoja — pod “jako” mislim na desetljeća — novopečeni će stručnjak imati ozbiljnijih problema u prilagodbi.

No kad je riječ o softveru, tehnologije i platforme se mijenjaju tolikom brzinom da pet do sedam godina koliko kod nas studenti u prosjeku pohađaju fakultet(e) može predstavljati totalni preokret u načinu kako se aplikacije razvijaju i koriste. Bacite samo pogled na 2001. godinu i sjetite se svega što danas redovno koristimo a tada ili nije postojalo ili je bilo u ranim začecima. XML? Ajax? .NET? Rich Internet applications? Software as a service? Ruby? Python? Web servisi? Čak se i Java, koja ima reputaciju najuniverzalnije i najpostojanije platforme, posljednjih godina značajno promijenila (postavši open source, između ostalog).

Time ne želim reći — kako spominje članak u Business.hr-u — da je za “pisanje koda dovoljna matura”, jer nije. Ili bolje rečeno, nijedna formalna razina obrazovanja ne osigurava da je netko kvalitetan programer, bio on maturant, diplomant ili doktor znanosti. Neki od najboljih programera koje osobno poznajem nisu nikad stekli diplomu — dok drugi pak jesu — već su ili potpuno zaobišli fakultet, ili su (u najvećem broju slučajeva) došli do neke godine studija i onda uzeli “neodređenu pauzu”. S druge strane, neki programeri koji se ponose diplomom ovog ili onog fakulteta pisali su takve stvari da ih ne bi objavio ni Alex Papadimoulis jer bi mislio da su izmišljene.

Tako da odgovor na pitanje sadržano u prvom retku citata u Davidovom postu — što je uzrok nestašice ljudi, pretpostavljam u softverskoj industriji — leži u činjenici da je nalaženje kvalitetnih programera izuzetno težak posao, kojeg u pravilu svi jako podcjenjuju, uključujući i same iskusne programere. Naime, ne postoji shortcut koji će nam pokazati na temeljnu vještinu i razinu znanja — niti diploma, niti certifikati (što nam vrijedi što netko ima MCSD ako ga je stekao prije nekoliko godina dok .NET praktički nije ni postojao?), niti razni tečajevi koji se upisuju u radnu knjižicu ili tetoviraju na čelu ne mogu pokazati niti stvarnu razinu znanja niti temeljni talent za programiranje koji se onda može nadograditi konkretnim iskustvom.