EU Dorado

U komentarima na post Nenada Bakića, kojeg sam komentirao u mom prethodnom članku, komentator hrvojer pitao je:

G. Bakić, što mislite, u kojim je europskim zemljama najpovoljnija klima za mlade ljude koji žele pokrenuti vlastiti posao?

Obzirom da je to jedno područje koje proučavam već niz godina, odlučio sam odgovoriti umjesto Nenada, naravno u okvirima svog ograničenog poznavanja teme.

Continue reading EU Dorado

Revolucija u nastanku

Većina ljudi nažalost toga nije svjesna, ali upravo se nalazimo usred velike tranzicije i promjene u načinu rada i poslovanja, koja će podjednako promijeniti način života kao što je to učinila industrijska revolucija prije dvjestotinjak godina. Seth Godin je na tu temu jako dobro napisao:

Job creation is a false idol. The future is about gigs and assets and art and an ever-shifting series of partnerships and projects. It will change the fabric of our society along the way. No one is demanding that we like the change, but the sooner we see it and set out to become an irreplaceable linchpin, the faster the pain will fade, as we get down to the work that needs to be (and now can be) done.

Kao što je industrijaizacija potjerala ljude s polja u tvornice, tako ova nova revolucija — nazovimo ju “softverizacija”, a koju je Marc Andreessen savršeno opisao citatom In short, software is eating the world. — seli ljude iz tvornica u individualne urede ili čak i kuće. Kao što industrijalizacijom nije nestala potreba za poljoprivredom, i dalje će postojati tvornice i velike firme, ali one će uglavnom a) zapošljavati robote i b) biti u zemljama s velikom populacijom i jeftinom radnom snagom.

Političari obožavaju industrijalizaciju, iz dva razloga: a) ona im omogućuje da s jednog mjesta upravljaju velikim brojem ljudi, kroz relativno mali broj velikih tvrtki na koje imaju izravan utjecaj, te b) zato što ih je ona i stvorila, prije nje se na vlast dolazilo ili rođenjem ili silom. Zato ne očekujem da tako skoro oni uvide ovu promjenu koja se događa, ali to će na kraju biti neminovno. Svi pokušaji da se na silu zadrži status quo osuđeni su na propast.

Ukratko, očekuje nas razdoblje vrlo dinamičnog poslovnog okruženja, bez osigurane sigurnosti i stabilnosti radnog mjesta, ali s puno prilika za one koji će se najbolje prilagoditi. Česte promjene radnih mjesta, rad s udaljene lokacije (bilo to od kuće, iz privatnog ureda ili dijeljenih prostora, kojih će biti sve više) i paralelni rad za više poslodavaca bit će pravilo, a ne više iznimka. Značaj formalne edukacije i “papira” postat će sve manji, jer će se puno više cijeniti konkretno iskustvo i znanje stečeno u praksi.

Za kraj ću prenijeti odličan citat Chrisa Dixona: Predicting the future of the Internet is easy: anything it hasn’t yet dramatically transformed, it will.

P.S. Ovaj članak je izvorno nastao kao komentar na odličnu analizu Nenada Bakića u članku Visoka nezaposlenost će vjerojatno biti dugoročan i žilav problem.

Hrvatski startup mitovi, dio treći

Kao što naslov kaže, ovo je treći nastavak u mini seriji o mitovima vezanim uz pokretanje biznisa. prva dva možete pročitati ovdje, odnosno ovdje.

U današnjem nastavku ću se usredotočiti na možda najčešće mitove, koje sam susreo bez obzira na područje kojim se poduzetnici bave, tržište na koje ciljaju, te traže li vanjskog ulagača ili ne.
Continue reading Hrvatski startup mitovi, dio treći

Jedna mreža da svima vlada

Ovo jo još jedan moj komentar na komentar, a koji je eto metastazirao u zaseban post. U odgovoru na moj nedavni članak Ideje za startupe: Što ne smijete raditi, Saša Branković je napisao:

odličan članak. pitanje je samo koliko je točan ako se projekt nije globalan, već recimo, ograničeno na regiju. globalno tržište možda je zasićeno socijalnim mrežama i webshopovima al domaće možda i nije?

A ja sam odgovorio:

Continue reading Jedna mreža da svima vlada

Šeširi i poslovni modeli

Zadnjih dana sam po raznim blogovima (hej, nije li Twitter trebao uništiti blogove?) pročitao nekoliko zanimljivih postova koji su me potaknuli na razmišljanje.

Negdje sam naišao na link na prastari članak Micaha Eliotta pod naslovom The Web Startup Surgeons, u kojem su nabrojani svi “šeširi” koje pokretači jednog startupa trebaju nositi. Micah ih nabraja 15, ali odmah i ukazuje kako se neke od njih može povezati i grupirati da ih se ipak može ugurati u tradicionalnu konfiguraciju startupa s 2-5 ljudi.

Na drugom mjestu, Jeremy Cherone pita svoje čitatelje Are You a Seesmic or Balsamiq Entrepreneur? Seesmic i Balsamiq su dva startupa, u podjednakoj fazi razvoja ali i s vrlo različitim pristupom; ukratko, prvi je koncentriran na rast i povećanje broja korisnika, dok s drugi usmjerio na prodaju i konkretnu zaradu. Članak jako dobro objašnjava razliku između te dvije vrste startupa, a posebno mi se dopalo to što ne favorizira nijednu od njih, već prihvaća da su to dvije odvojene podvrste jedne te iste stvari.

Već duže vrijeme stalno nailazim na odjeke sukoba, potenciranog sudjelovanjem internetskih zvijezda kao što su David Heinemeier Hansson i Paul Graham, u kojem se natječu pristalice jednog od ta dva stava. Jedni zagovaraju ideju da startup prvo treba narasti i tek onda pronaći poslovni model (svježi primjeri su Facebook i Twitter, a nešto stariji su Google, Flickr i YouTube), dok drugi navijaju za to da startup treba od početka imati poslovni model i ostvarivati prihode, pa čak i ako nije odmah profitabilan (klasični primjeri su Amazon, eBay, activeCollab te, naravno, 37signals i njihovi projekti). Jeremyjev članak odlično ilustrira zašto je greška posvetiti se samo jednom ili drugom pristupu — sve ovisi o temeljnim postavkama aplikacije.

Reblog this post [with Zemanta]

Poticanje ulaganja

Upravo sam pročitao novi post Davida Jakelića, koji me podsjetio na moj prvi izravan susret s načinom razmišljanja naših struktura o ulaganjima.

Prije nekih dvije godine davio sam ljude koji su u APIU (bili) zaduženi za IT, forsirajući da se više promoviraju investicije u startupe, da se dovode venture fondovi (bilo je to prije Poteze i Nexusa) i tome slično. U jednom momentu im me je očito bilo dosta pa su mi prijateljski objasnili kako ovo “promicanje ulaganja” za njih znači da pokušavaju, primjerice, dovući Microsoft da kod nas otvori razvojni centar za, recimo, 10 milijuna dolara.

Sad, to je lijepi cilj i bilo bi to jako dobro kad bi se dogodilo, ali taj cilj ima dva problema: prvo, vrlo su male šanse da će se jedna takva tvrtka odlučiti na takav potez, jednostavno zato što su komparativne prednosti Hrvatske u toj situaciji praktički zanemarive (mogli bismo ovdje ići u detalje, no to je tema za neki drugi članak); a drugo, čemu trošiti trud i novac na dovlačenje tuđe pameti kad možemo jednako ulagati i u vlastitu? Konkretno, a to sam pitao i momke iz APIU-a: zašto je deset milijuna koje uloži Microsoft bolje od deset milijuna koje uloži neki (strani ili ne) ulagač u domaće tvrtke i projekte, temeljene na domaćoj pameti? Nisam dobio odgovor.

U Hrvatskoj valjda još od pacte convente (da, znam da je ona vjerojatno krivotvorena; idemo dalje) vlada uvjerenje kako je sve što dolazi “izvana” bolje i kvalitetnije. Oduševljenje Nokijinom tvornicom u Rumunjskoj, koje spominje David, odličan je primjer: nitko izgleda nije ni spomenuo kako je za to preseljenje Nokia dobila ogromne beneficije kroz porezne olakšice, jeftinu zemlju i slično, dok je istovremenu zatvorila svoju tvornicu u Bochumu u Njemačkoj, otpustivši 2300 radnika.

Posljednjih dvadeset godina hrvatske ekonomske povijesti — još od Markovićeve reforme — jasno pokazuje kako naši političari (barem oni na vlasti, ali nisam siguran ni za druge) nisu svjesni kako jedino vlastita proizvodnja i izvoz mogu donijeti dugoročni napredak, posebice kad imamo ovako malo tržište koje je vrlo lako pokriti. Odnosno, možda su i svjesni, no nije ih briga — izbori su previše često (praktički jednom godišnje, kad posebno gledamo parlamentarne, lokalne i predsjedničke) i nikoga nije briga što će se događati nakon njegova trenutnog mandata. Stoga su jedino što se gura one aktivnosti koje donose brz povrat, bilo u obliku novca (trgovina i uvoz) ili u obliku političkih bodova (koje donosi medijska pompa oko “dovlačenja” primjerice Nokie ili Microsofta).

Uglavnom, odavno sam izgubio iluziju da od naše vlasti — koje god boje ona bila — možemo očekivati ikakve ozbiljne, strukturalne poticaje ulaganjima u visoke tehnologije. Bicro je dobra i hvalevrijedna stvar, i preporučujem svakome tko kreće u proizvodno high-tech poduzetništvo da im se obrati, ali to je jedna kap u oceanu. A u međuvremenu drugi pokreću Skypeove i Zemante, dok naši poduzetnici svoje projekte rade negdje drugdje.(stranim)

Reblog this post [with Zemanta]

Dharmesh Shah o startupima

Već mi duže vrijeme u Firefoxu stoji otvoren tab s video prezentacijom koju je Dharmesh Shah — serijski poduzetnik i investitor čiji je posljednji startup HubSpot — održao na konferenciji Business of Software održanoj prije nekog vremena u Bostonu.

Kako me epidemijski konjuktivitis (nije tako strašno kao što zvuči, ali je dosadno) poštedio nekih drugih obaveza konačno sam našao vremena pogledati video i gledajući ga stalno nailazim na zanimljive lekcije koje mogu samo koristiti startupima, pa sam odlučio komentirati svaku novu ideju kako se pojavi.

Ideja je sporedna — treba krenuti

Jedna od važnih stvari koju Dharmesh ističe jest da nije važno — dapače, rijetko je i moguće — iz prve pogoditi savršenu ideju i proizvod kojeg samo treba realizirati. Naprotiv, praksa pokazuje da je većina uspješnih tvrtki počela s nekim drugim proizvodom ili konceptom od onoga s kojim su na kraju uspjeli. Najpoznatiji primjer je Flickr, čiji je izvorni poslovni model bio sasvim drugačiji, dok kod nas imamo svježi primjer prilagođavanja poslovnog plana u startupu Shout’Em.

Nije važno gdje ste

Jedna Dharmeshova poanta koja je vrlo ohrabrujuća za hrvatske startupe jest da se dobar i uspješan startup može pokrenuti bez obzira gdje se nalazili; tj. ne morate biti u Silicijskoj dolini ili Londonu. Isto tako, startup se može pokrenuti bez milijunskih investicija i venture kapitala; Dharmesh je svoj prvi uspješan startup pokrenuo u gradiću u Alabami, ne znajući uopće za pojam venture capital, dok u našim krajevima odličan primjer takvog uspjeha predstavlja activeCollab.

Novac ne dovodi posjećenost

Dharmesh ima odličan blog i forum OnStartups, i iznenadilo ga je kad je otkrio da njegov site posjećuje daleko više ljudi nego siteove nekih startupa s kojima je surađivao, a koji imaju budžet za marketing, stručnjake koji se brinu o posjećenosti itd. Dakle nije bitno imati velike novce, ljude se privlači kvalitetnim sadržajem.

Dvanaest plamenih obruča venture kapitala

Nalaženje venture investicije često je nužno, ali je sporo i dugotrajno, i zahtijeva da se poduzetnik bavi rješavanjem krivih problema (investitorovih umjesto korisnikovih), što jednostavno oduzima puno previše vremena. Isto tako, kombinirane investicije — tzv. syndication — nisu dobro rješenje jer smanjuju broj potencijalnih “kupaca”, odnosno ulagača; puno je bolje ako možete dobiti nekoliko VC fondova da vam ponude ulaganje, te da se međusobno nadmeću tko će vam pružiti bolje uvjete.

Ne pišite poslovni plan — pišite blog

Dharmesh tvrdi da poslovne planove nitko ne čita — čak ni u VC tvrtkama. Osobno vjerujem da je to točno u Silicijskoj dolini i SAD općenito, gdje svaki investitor dnevno dobiva na desetke ako ne i stotine upita i planova; no u našim uvjetima, gdje je broj zanimljivih projekata još uvijek daleko manji, dobro postavljen poslovni plan može činiti razliku između toga da vas ulagači ganjaju i toga da vam se smiju. No potpuno se slažem s njim kad kaže da planovi efektivno nemaju puno smisla, jer male promjene u pretpostavkama često mogu značajno utjecati na ishod, a da u praksi to neće imati nikakvog efekta niti sličnosti s konačnim rezultatima. Posebice mi se dopada njegov pristup “ako promijenim broj korisnika ovdje, malo dodam očekivane prihode ondje, nagnem glavu u lijevo i zažmirim na jedno oko stvar izgleda kao prilika vrijedna milijardu dolara”; pisanje poslovnog plana za startupe se najčešće svodi na pokušaj predviđanja nečeg što jednostavno nije moguće znati u tome trenutku.

Startupi se trebaju sramiti svojih proizvoda

Kad startup lansira svoj proizvod na tržište, on mora biti tako loš da ga se startup može stramiti. Jer ako nije, startup je čekao predugo, usavršavao da dovoljno dugo da bude kvalitetan, ali i da se situacija na tržištu promijeni. U svakom slučaju, proizvod treba biti dostupan što prije, bez obzira na kvalitetu, a najgore je skrivati ga kako ga konkurencija ne bi otkrila, kopirala ili slično. Puno je važnije što će skrivanje onemogućiti feedback od korisnika i prilagođavanje potrebama tržišta.

Ove sam natuknice izvukao iz prvih pola sata prezentacije, jer ju nažalost ipak nisam mogao pogledati u jednom komadu. No nakon toga tek postaje zanimljivo — kako odrediti cijenu (znanstvena metoda: nasumice), kako prodavati pre-alfa softver itd — te svakako preporučujem da si izdvojite sat vremena i pogledate ju u cijelosti.

Reblog this post [with Zemanta]

Kratka no razumno cjelovita lekcija iz upravljanja ljudima u softverskoj tvrtki

Eric Sink, suvlasnik tvrtke SourceGear i jedan od suvremenih gurua softverske industrije, na svom je blogu jučer objavio članak naslovljen Product Parenting, u kojem opisuje posao product managera. Članak je vrlo zanimljiv i preporučujem ga svakom tko se bavi razvojem softverskih proizvoda, no želio bih izdvojiti jedan kratak ali ključan dio članka:

A Brief but Reasonably Complete Lecture on Managing People in a Software Company

Stop treating them like children.

That’s it?

Yep, that’s it. Stop treating them like children.

If you follow this rule and all of its corollaries, you will be a competent manager, thus placing you in the top one percent of all managers in the software industry.

Software professionals are grownups. They do not deserve to be treated like children.

Kruške, jabuke i poslovni modeli

I još jednom ista stvar: krenuo sam pisati komentar na nečiji post — ovog puta Aljošin — pa sam ga opet rastegnuo toliko da više smisla ima objaviti ga ovdje. Ispričavam se ako je stil malo zbrkan, ipak je počeo život kao komentar.

Prije svega, postoje biznisi i biznisi. (Već neko vrijeme planiram post na tu temu, a čini mi se da ću ga stvarno morati napisati jer sve češće nailazim na nerazumijevanje tematike.) Neke vrste biznisa prikladne su za vanjska ulaganja jer ih je moguće kapitalizirati u relativno kratkom roku i uz veliku dobit; neki od njih nisu i nikad neće biti, što ih ne čini manje vrijednima — samo predstavljaju drugi oblik poslovanja.

Najvažnija je podjela na one poslovne poduhvate koji mogu relativno brzo početi dohodovati — mediji su tu dobar primjer — te one kojima treba proći određeno vrijeme da uopće izađu s proizvodom na tržište. Primjerice u farmaceutici i biotehnologiji tvrtke mogu proći i kroz nekoliko venture rundi, pa čak i izaći na burzu, a da nakon desetak godina istraživanja još nemaju niti prvi proizvod.

No, bitnija je stvar što ovo što Aljoša navodi — prodaja udjela poslovnih anđela osnivačima — apsolutno potpada pod onu definiciju sa sitea CRANE-a. Problem je u tome što u pravilu, kad osnivači otkupljuju ulog investitora, oni u pravilu ne mogu ponuditi toliko veliku cijenu koliko može strateški akviziter (da mogu, ne bi trebali poslovnog anđela prije svega). Stoga ulagači takav exit najradije izbjegavaju, odnosno pribjegavaju mu ako sve ostalo propadne prije toga.

Poslovne anđele treba prije svega gledati ne kao ulagače, već kao partnere osnivača. U najvećem broju slučajeva oni ne čekaju pasivno da im poduzetnik oplodi kapital, već aktivno sudjeluju u radu firme. Od dva primjera (domaćih) tvrtki iza kojih stoje poslovni anđeli, u jednom slučaju jedan od ulagača besplatno djeluje kao poslovni pravni savjetnik (inače je odvjetnik), dok su u drugom anđeli među sobom podijelili neke zadatke za koje bi inače trebalo zapošljavati niz managera, pa se tako jedan brine o razvoju softvera, drugi o prodaji na određenim tržištima, treći o općem poslovanju itd.

U pravilu (obrati pažnju da se ta i slične fraze uvelike koriste na CRANE-ovom siteu kod objašnjavanja, jer puno toga ovisi o konkretnim okolnostima), early-stage investitori (poslovni anđeli i VC) nisu zainteresirani za dugoročne profite, koliko god oni bili veliki. Medijski magnati koje si naveo stvarali su svoja “carstva” desetljećima da bi došli do velikih profita koje danas imaju; no model po kojem djeluju poslovni anđeli jednostavno nije prikladan za taj tip posla.

Kad se kod nas kaže “prodaja firme” u pravilu se doživljava da to znači “take the money and run”, što apsolutno nije pravilo u razvijenom svijetu. Ako se koncentriramo na primjere iz svijeta Web startupa, u gotovo svim slučajevima osnivači i zaposlenici neke tvrtke su ostali raditi za onu tvrtku koja ih je kupila, i to i dalje na svom vlastitom projektu. Ako je akviziter bio pametan, za osnivače se nije promijenilo ništa osim što su dobili šefa i pokoji milijunček na računu.

Ali ima tu još jedan faktor koji je kod nas nezamisliv, ali je donedavno ustvari bio temeljni cilj VC fondova: IPO ili izlazak na burzu. Svi najveći Web igrači — a skoro svi su dobili venture investiciju — već su odavno na burzi, što je mehanizam koji omogućuje prikupljanje dodatnih investicija u bilo kojem trenutku. No danas na području tehnoloških startupa (Web) IPO postaje sve rjeđi, jer se većina osnivača odlučuje na prodaju tvrtke prije nego ona naraste toliko da bi bila spremna za IPO.

Za kraj bih samo još jednom naglasio: poslovnih modela ima jako puno. Oni ovise o branši u kojoj je vaš biznis, veličini tvrtke, ovisnosti o tehnologiji i još bezbroj faktora, ali nužno je uvijek imati na umu da ne odgovaraju svi modeli svim tvrtkama.

Tri točke

Nekako je u zadnje vrijeme postalo pravilo da se moji komentari na postove Davida Jakelića otegnu toliko da mi ima više smisla postaviti ih kao vlastite članke. David je upravo objavio novi članak pod naslovom Gdje zapinje u izvozu softvera?, koji me zajedno s komentarima inspirirao na par točaka:

  1. David je potpuno u pravu: softver je od svih proizvođačkih industrija jedina u kojoj proces proizvodnje ne postoji, odnosno sveden je na potpunu automatizaciju.
    Zamislite da imate replikator iz Zvjezdanih staza: u njega ubacite planove proizvoda, a on izbaci gotov proizvod. U softveru je taj stupanj automatizacije postignut, a kad tome još pridodamo i Internet — kao kad bismo fizički proizvod distribuirali teleportom — dobivamo kombinaciju koja je toliko nova i neuobičajena (zbog ovakvih mjesta volim englesku riječ disruptive) da se mnogi još nisu privikli na nju i pokušavaju razvoj softvera voditi kao klasičnu proizvodnju.
    Baš kao što je David rekao, softver se ne proizvodi, on se razvija. Točno, razvijaju se i drugi proizvodi, ali proces razvoja je uglavnom manji dio njihova životnog vijeka — kod softvera je on praktički jedini dio. Već sam odavno usporedio softver s građevinarstvom — pod uvjetom da zamislimo da je u građevinarstvu moguće zgradu cijelu podići u nekoliko sekundi ili najviše sati, pronaći greške i ispraviti ih u projektu, a zatim cijelu zgradu srušiti i ponovo je podići u istom vremenu i bez dodatnih troškova.
  2. Ima još jedan vrlo važan razlog zašto produktizacija ima znatno više smisla od uslužne djelatnosti. Naime, ako napravite vlastiti softverski proizvod i budete relativno uspješni, vjerojatno ćete imati stotine i tisuće kupaca (ovisno o ciljanom tržištu, strukturi klijenata itd); dok u uslužnom IT-u taj broj ne prelazi nekoliko desetaka — čak i najveće firme nemaju značajno više klijenata, osim što su ti klijenti vrlo veliki.
    Zašto je to važno ako tih nekoliko desetaka donosi jednak ili veći prihod nego one stotine i tisuće? Važno je zato što gubitak jednog jedinog klijenta u slučaju uslužne tvrtke znači gubitak možda i deset posto ukupnih prihoda, dok kod proizvodne tvrtke jedan klijent predstavlja možda jedan promil korisničke baze.
  3. Najveći problem kod produktizacije je upravo prvi korak: stvaranje proizvoda. Nažalost, većinu naših softverskih tvrtki funkcionira po obrascima naslijeđenima iz mastodonata prošlosti, i vrlo često su odjel za razvoj i odjel za marketing udaljeni svjetlosnim godinama po stilu managementa, načinu razmišljanja i pristupu poslovanju. A upravo je područje definiranja proizvoda mjesto gdje ta dva odjela moraju funkcionirati kao jedan, što je u većini naših softverskih kuća doslovno nemoguća misija.