Što će Europa donijeti hrvatskim startupima?

Možda ova tema djeluje ambiciozno s obzirom na vrlo slabu situaciju po pitanju Web startupa u Hrvatskoj, no ako se priklonimo optimistima koji vjeruju da bismo mogli ući u EU već 2010. godine vrijedi se zapitati kako će taj događaj — vrlo značajan u svakom pogledu — djelovati na dalji razvoj situacije za male inovativne tvrtke u nastajanju.

Ovako bez previše detaljnog analiziranja, možemo reći da se ističu dva vrlo jasna efekta, potpuno suprotnog efekta u odnosu jedan na drugoga. S jedne strane, ako promatramo iskustva nedavnih pridošlica u europsku obitelj — poput Češke, Slovačke, Rumunjske i Bugarske — doći će do znatnog priliva rizičnog kapitala, odnosno ulaska fondova specijaliziranih za ulaganja u tvrtke na ranom stadiju razvoja. Većina VC fondova djeluje pod određenim, jasno definiranim tzv. mandatom, koji usmjerava njihove investicije na određena područja — koja mogu određivati djelatnosti (npr. fondovi koji ulažu samo u ICT i biotehnološke struke) ili zemljopis odnosno politika; brojni fondovi su tako ograničeni samo na ulaganja u zemlje Europske unije (ili neku od nadnacionalnih regija unutar nje). Povećanje broja fondova ujedno će povećati i njihovu raznovrsnost, pa će se i proširiti raspon dostupnih iznosa, koji trenutačno u Hrvatskoj — bar kad je riječ o rizičnom kapitalu — vrlo rijetko počinje ispod 400.000 EUR.

Isto tako je za očekivati da će ulazak u europski pravni prostor povećati i broj angel investitora. Već sad su europski angeli vrlo međunarodna družina (nedavno sam bio na večeri s četiri europska angela od kojih samo jedan živi u istoj zemlji gdje je i rođen, dok je jedan nakupio tri do četiri zemlje koje zove domovinom), no čak su i oni nespremni izlaziti ispod pravnog kišobrana kojeg im pruža sustav pravnih institucija Europske unije. Za razliku od venture fondova, koji na raspolaganju imaju pravnike i druge stručnjake, sredstva angel investitora vrlo su ograničena i stoga su neskloni prevelikim eksperimentima.

S druge strane, nažalost, startupe će posebno pogoditi činjenica da će jedan od prvih ulazaka u Europsku uniju biti drastičan odljev kvalitetnih informatičkih kadrova, a prije svega softverskih developera. Nedavno je jedan dnevni list imao veliki naslov kako je iz Hrvatske otišla svaka treća osoba s diplomom (ili tako nekako) — zamislite kako će taj odljev izgledati kad preseljenje u London, Lyon ili Lübeck neće biti ništa kompliciranije od preseljenja u Donju Lomnicu? Mediji već odavno prenose cifre kako će Hrvatska uskoro trebati 6000 IT stručnjaka — u ostatku Europe ta potreba nije puno manja, čak je u apsolutnim ciframa i daleko veća, te će europske tvrtke rado uzeti djelatnike zbog kojih se ne moraju probijati kroz hrpe imigracijske birokracije. Upravo se slična stvar sad dešava sa zemljama kao što su Rumunjska i Estonija (sjetite se Skypea); istina, u većini slučajeva developeri ostaju u zemlji, ali ih posao u međunarodnoj korporaciji jednako onemogućuje u radu na startupima kao da su zaista i otišli.

Postoji još jedan efekt koji je u isto vrijeme podjednako dobar i loš, a to je da će hrvatski poduzetnici jednostavno moći otići u najbližu zemlju koja omogućuje jednostavno osnivanje tvrtke — recimo Luksemburg, ako ćemo se opet podsjećati Skypea, ili u Belgiju, gdje cijeli proces obuhvaća tri procedure i traje četiri dana (za razliku od hrvatskih osam procedura i 40 dana). Ovaj efekt je dobar za poduzetnike, jer će pokretanje tvrtke biti jednostavno, a neće se ni morati natjeravati s birokratskim bastionima kao što su HZZO i HZMO. No, to je definitivno loše za hrvatsku ekonomiju, jer će firme hrvatskih vlasnika neće ujedno biti i dio hrvatske ekonomije — a to se neće moći spriječiti restriktivnim zakonima, jer njih Unija strogo kontrolira. Ali budimo za kraj optimisti — možda će barem to prisiliti naše zakonodavce da smanje restrikcije i omoguće veću konkurentnost.