Ideje za startupe: Personal.tv

Najnoviji članak Paula Grahama, kao i diskusija koju je on inspirirao, u kombinaciji s nekim mojim razmišljanjima koja sam imao u zadnje vrijeme, naveli su me na razmišljanje o budućnosti televizije.

Ili da se bolje izrazim, o budućnosti konzumiranja video sadržaja, jer nitko ne doživljava MP3 kao “budućnost radija”. Nekad davno, jedini način snimanja glazbe bilo je da ju zapišete na papiru — za što su razvijeni prilično sofisticirani standardi — te izvedete u živo, ili pak da imate uređaj koji će uvijek na jednak način izvesti neku melodiju; tek prije svega 130 godina počeli su se razvijati uređaji za snimanje zvuka. Isprva grubi i primitivni, ti su uređaji evoluirali do današnje tehnologije digitalnog zapisa koja nudi praktično savršeno snimanje zvuka — ili barem dovoljno kvalitetno da zadovoljava gotovo sve moderne korisnike.

Nezavisno od tehnologije snimanja razvijala se tehnologija distribucije — od slanja nota poštom, preko radio-valova do bitova poslanih Internetom. Sve do najnovijeg doba, sve tehnologije su imale značajna ograničenja koja su postavljala stroga pravila konzumentima glazbe: gramofone se nije smjelo tresti prilikom reprodukcije (neka digne ruku tko se sjeća onog groznog zvuka kojeg proizvodi igla kad klizi preko punog profila longplejke!), radio je nekad bio skup i težak za prenošenje, kazete su se s vremenom rastezale i izlizale, na CD-ove teško stane više od sat vremena glazbe… Današnja digitalna tehnologija — iako će se još bez sumnje razvijati — ukinula je praktički sva ograničenja: MP3 playeri su minijaturni, jeftini, pa čak i vodootporni, a na njih stanu sati — pa i dani — glazbe. Glazbu — ali i ne samo glazbu — više ne moramo slušati na način kako to određuje neki glazbeni urednik, ili ako imamo specifičan glazbeni ukus čekati neke čudne sate da uopće čujemo ono što volimo. Glazba je lako dostupna bilo legalno bilo polulegalno, i sad se pojavio novi problem: otkrivanje nove glazbe i sortiranje stare.

Doba Interneta i taj je problem riješio na svojstven način: umjesto centraliziranog sustava koji nam nameće svoje odluke (push), stvorio se sustav u kojem sami slušatelji jedni drugima predlažu glazbu koja ih zanima. Najbolji primjer toga je last.fm, online servis koji prati vaš ukus prema glazbi koju slušate, uspoređuje ga s glazbom korisnika koji slušaju sličnu glazbu i preporučuje vam nove stvari koje još niste čuli.

Ispričavam se na ovom podužem uvodu, osobito ako su vam sve navedeno lanjske vijesti jer već godinama trošite last.fm i slične servise; ali mislim da je bio nužan kako bih bolje opisao ideju koju želim prenijeti. Naime: vratite se na početak članka i pročitajte ga ispočetka, ali sad svako spominjanje glazbe zamijenite videom.

Od kad su ljudi prvi put počeli vjerodostojno snimati svijet oko sebe, zvuk je uvijek išao nekoliko koraka prije (pokretne) slike, ranije probijajući granice i mijenjajući paradigme, bar kad je riječ o mainstream publici: radio je nastao prije televizije, gramofonske ploče su znatno starije od VHS-a i tako dalje. Upravo zato smatram da servisi kao što je last.fm ukazuju i na smjer u kojem će ići konzumiranje video sadržaja.

Zamislite servis na kojem možete unijeti svoje omiljene TV emisije i filmove, te dobiti preporuku nekih drugih video materijala koji vas zanimaju — bilo kao individualnih naslova ili kao cijelih razrađenih “watchlista”: recimo najbolje epizode izvornog Mission: Impossible, ili filmovi francuskog novog vala, ili najbolji filmovi Beatrice Dalle (no dobro, to baš ne bi bila neka duga lista). Servis ne bi držao same video materijale, osim eventualno nekih (isključivo legalnih) promotivnih isječaka; umjesto toga nudio bi linkove do izvora materijala kao što su iTunes ili Bittorrent, pa čak i YouTube. Korištenje servisa kao što su IMDB i Wikipedia omogućilo bi brojne informacije o ponuđenim materijalima na dohvat ruke, a moglo bi se i povezivati s drugim ljubiteljima istih video djela, osnivati grupe, diskutirati itd.

Ima tu još puno mogućnosti i ideja, ali nešto moram ostaviti i vama za razmišljanje, zar ne?

4 thoughts on “Ideje za startupe: Personal.tv”

  1. Ne znam Bero, meni je i sam last.fm bio nekako “overkill” za moje glazbene potrebe. Mislim da bi ovakav servis kako si ga zamislio možda zaživio ali ne u masovnim razmjerima, cak i slabije od last.fm-a. Ovakav servis gutao bi puno više vremena od samog last.fm-a. Za jednu pjesmu treba ti par minuta, za neku epizodu neke serije ili neki film 20 minuta pa do nekoliko sati…

  2. Uh, možda unatoč podužem postu nisam bio baš jasan. Riječ nije o modelu koji bi se koristio uz klasičan TV, već o modelu koji bi ga zamijenio. Koliko vremena danas potrošiš gledajući TV? S ovim pristupom bi potrošio jednako vrijeme, ali kad ti to želiš.

    Zamisli da uopće nemaš TV, već samo veliki monitor spojen na računalo spojeno na Internet. I sad, složiš svoju watchlistu, kažeš računalu da to skine (s izvora koje definiraš) i onda lijepo sjedneš i gledaš kad ti odgovara. Nema više hvatanja termina kad je na programu Dr. House, pa ni brige jesi li dobro isprogramirao snimanje.

  3. Sad si baš razmišljam, da jednog dana dode do toga i da TV jednostavno izleti iz uporabe i više nema nikoga tko bi nam “nametnio” gledati što mi ne želimo, kako bi to utjecalo na društvo opcenito?

    Mislim da bi rijetki gledali informativne emisije te bi s vremenom svi nekako postali neinformirani o dogadanjima u zemlji i svijetu. Mislim, rijetki bi se sjetili pratiti dnevnik putem interneta kada mogu gledati novu epizodu Scrubsa umjesto toga…

  4. Da, ali zar je TV dnevnik jedino sredstvo informiranja? Ja nerijetko ne pogledam nijedne vijesti na TV-u, a svejedno sam u tijeku zahvaljujući Netvibesu i Naslovnici. A ako baš želim video uvijek mogu otići na Dnevnik.hr ili neki sličan sajt.

    Onaj tko želi biti informiran naći će načina; onome tko ne želi ne pomaže ni CNN. A ionako se pokazalo kako je danas način za najbrže širenje vijesti definitivno Twitter.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *