Rizični kapital

Malo prije sam se s nekih sastanaka vratio na net i dočekala me vrlo zanimljiva baraža članaka iz domaćeg okruženja. Prvo sam na REP-u vidio članak Nexus ulaže, grade se najveći data centri u regiji, a malo kasnije i članak Nenada Bakića Zašto se rizični kapital u Hrvatskoj nikad neće razviti.

Nenad je napravio jako dobru analizu stanja na području rizičnog — ili kako ga mnogi bolje poznaju, venture — kapitala u Hrvatskoj, sagledavajući realnu situaciji u zemlji. Povod za članak bio je upravo vijest koju je objavio REP, jer je Nexus jedan od nekoliko tzv. fondova za gospodarsku suradnju, koji su nešto najbliže što Hrvatska trenutno ima rizičnom kapitalu. O FGS-ovima sam već pisao, izrazivši pritom sumnju da su u stanju ispuniti svoju svrhu, što se na neki način i potvrđuje izvještajem o njihovom poslovanju kojeg je Nenad objavio prije nekog vremena, kao i upravo ovim Nexusovim ulaganjem u Datacross.

Ukratko, nemam ništa dodati na Nenadovu analizu (osim da se u komentarima dogodio mali nesporazum zbog moje loše formulacije), jedino bih ponovio njegov savjet koji na kraju upućuje poduzetnicima:

Osnivačima pak tvrtki bih savjetovao da ne glorificiraju rizični kapital, te da zadrže što veći udjel u kompaniji što duže. Možda jedini dobri razlozi su ako imate vremenski ograničen prozor u kojem možete komercijalizirati tehnologiju ili razvijanje ekonomije razmjera u kapitalno zahtjevnom i skalabilnom biznisu.

Ključne riječi su “ekonomija razmjera”, što je ono na čemu se temelje Internet startupi: globalno tržište i široka baza korisnika (B2C) danas su lako dostupni kroz Internet i kao marketinški/prodajni kanal i kao tehnološka platforma, a zajedno pripremaju teren za veliki potencijal rasta.

Drugim riječima: ako ikako možete, pokušajte svoj startup postaviti tako da u relativno kratkom roku razvijete proizvod, te ga što prije izbacite na tržište počnete ostvarivati prihode. U tom slučaju je moguće čak i stvoriti profitabilan globalni biznis za kojeg vam ne treba ni lipe vanjskog kapitala. Ako to pak nije moguće, pa vam treba izvjestan inicijalni kapital da biste razvili proizvod te ga potom pozicionirali na tržištu, vanjski ulagač može biti od velike pomoći, ali trebate računati na to da se od vas očekuje brz i visok rast, a ne dugotrajno postupno napredovanje.

Nedavno sam imao prilike gledati prezentaciju jednog startup projekta koji u timu nije imao nijednog ozbiljnog programera, već su računali novcem od investitora platiti nekoj tvrtki da za njih razvije rješenje. To početnicima izgleda kao jako dobra ideja (“to je jeftinije od zapošljavanja programera”), ali u praksi dugoročno sa sobom donosi jako velike probleme — vanjski partner ne može pružiti potrebnu tehničku i drugu podršku, niti može pravovremeno reagirati na promjene na tržištu i slično.

Za kraj ovog komentara samo ću se kratko osvrnuti na vijest o otvaranju data centra u Križu. Nenad ispravno komentira:

Kako mi je teško za razumjeti da bi itko danas imao konkurentsku prednost spram cloud concepta i onih koji su razvili ekonomiju razmjera (primjerice Amazon), pretpostavljam da se radi o nekom praktički unaprijednom dealu za one kojima je bitna fizička blizina podataka, dakle onima kojima je to iz nekog razloga bitno, ili onima koji se ponose svojom ‘kontrolom rizika’. Jednom riječju: banke.

Međutim, smatram da je ovaj tip ulaganja vrlo dobra stvar za Hrvatsku generalno, pa i kad je riječ o dediciranoj namjeni za potrebe postojećih banaka. Najveći razlog tome je činjenica da konačno imamo jedno veliko ulaganje o kojem pišu mediji, a da nije riječ o poljoprivredi i tradicionalnoj industriji već je koliko-toliko u skladu s modernim tehnološkim trendovima i smjerovima razvoja. Sama činjenica da je centar oformljen kao zasebna tvrtka otvara vrata mogućnosti da će svoje usluge ponuditi i globalnom tržištu, čak i ako je glavnina kapaciteta već predviđena za domaće banke.

Ipak, čini mi se da u Hrvatskoj postoji znatno bolja lokacija za takav tip “pogona”, a to je Lika, i to konkretno negdje u Ličkom polju u blizini Gospića. To je jedan od najmanje razvijenih krajeva u državi, a ima jednako dobru prometnu infrastrukturu kao i Moslavina — no ima jednu specifičnu prednost koja može drastično smanjiti troškove rada jednoh velikog data centra, a to je klima. Naime, velika količina informatičke opreme u takvim centrima stvara znatnu razinu topline koju treba nekako izvući, što se obično rješava snažnom klimatizacijom, koja pak troši puno električne energije. Smještanje data centra u trajno hladnije krajeve taktika je koju već odavno koriste Colorado i druge planinske države u SAD-u za privlačenje velikih podatkovnih centara, pa se i u Hrvatskoj mogla iskoristiti specifična kombinacija pozitivnih parametara.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *