Zašto imam problema s natjecanjima startupa

Danas sam na Netokraciji pročitao najavu natječaja StartUpOpen, koji se organizira u sklopu konferencije BlogOpen, u listopadu 2011. u Novome Sadu. Kako piše na siteu:

StartUpOpen 2011 je takmičenje startup projekata iz IKT oblasti i prvenstveno se odnosi na projekte pojedinaca-frilensera, studenata i grupa pojedinaca iz regiona, a mogu se prijaviti i male agencije i mala preduzeća (do 5 zaposlenih, do 3 godine od osnivanja).

Ovo nije prvi takav natječaj na kojeg sam naišao, posebice u regiji — tu je i startUPweb kojeg radi ekipa iz Web::Strategije, te niz natječaja za poslovne planove poput onog kojeg je nedavno organizirao eSTUDENT. Iako među njima postoje značajne razlike, sa svakim od tih natječaja imam velikih problema, smatram da su prilično promašeni i da često donose više štete nego koristi.

Kao prvo, smatram da je sâm natjecateljski format potpuno neprikladan za startupe. Po definiciji, svako natjecanje uzima osobe ili stvari slične vrste i uspoređuje ih jednu s drugom, rangirajući ih prema određenom objektivnom (ako je ikako moguće) ili subjektivnom (ako nema drugog izbora) kriteriju. Ovdje je ključan pojam ovo “slične vrste” — na atletskom natjecanju nećete uspoređivati bacače kladiva s maratoncima, niti će se na olimpijadi reprezentacije u vaterpolu i skijaškim skokovima naći na istoj ljestvici. Startupi su, opet po definiciji, međusobno toliko različiti da ih u najvećoj većini slučajeva nema smisla uspoređivati. Kako možemo reći je li “bolji” strogo lokalno orijentirani shopping centar na Webu, mobilna aplikacija koja cilja na regionalno tržište, ili globalna Facebook aplikacija? Ne samo da su prijavljeni startupi neminovno različiti, već se i sami startupi mijenjaju ekspresnom brzinom — neki projekt može imati jedan fokus u vrijeme projave, drugi u vrijeme žiriranja, a treći kod dodjele nagrada; sjetimo se samo kako je ShoutEm naprasno promijenio koncept i smjer, bez obzira na VC ulaganje.

A drugo, ako i zamislimo da rangiranje ima nekakvog smisla, koji su to kriteriji kojima se vode članovi žirija i komisija kod odabira pobjednika? Nekome će se svidjeti onaj koji ima lijepo dizajnirani home page; nekome je bitno postoje li prihodi; a netko će pak gledati inovativnost i kompleksnost tehnologije. Pojedini startupi imaju toliko različite ciljeve — dapače, mnogi još ni ne znaju koji su im ciljevi — jednostavno je nemoguće naći jedinstven set kriterija koji će se primjenjivati prilikom odabira. A kako je riječ uglavnom o regionalnim i lokalnim eventima, osnivači i suci se najčešće i znaju, što dovodi do (i nesvjesnog) favoriziranja. Natjecanja bez objektivnih kriterija se često nazivaju beauty contests, što jako dobro prikazuje njihovu realnu težinu. Glavni problem je što sucima ustvari ništa ne znači dugoročni potencijal nekog startupa, i ocjenu donose prvenstveno na temelju trenutnog stanja, i eventualno neke procjene budućnosti; ali čak i ako pogriješe to je sasvim nebitno, jer nisu ni na koji način vezani uz svoje odluke.

I treće — što startupi realno dobivaju pobjede li na takvom natječaju? Bacimo pogled na izravne i neizravne koristi:

  • PR: U najvećem broju slučajeva, organizatori se trude plasirati u medije što više informacija o natječaju i njegovim pobjednicima, i to je možda najveća izravna korist za pobjednike. Međutim, ako malo razmislimo — ako neki startup cilja na globalno tržište (a većina bi trebala ako želi uspjeti), što će mu lokalni mediji? Osim možda za milovanje vlastitog ega, što je vrlo loša praksa samo po sebi…
  • Mogućnost predstavljanja: Vrlo često, kao jedna od glavnih pogodnosti za pobjednike se najavljuje prilika da održe prezentaciju svog projekta pred potencijalnim ulagačima. Na nedavno održanom Startup 2.0 Competition pobjednici su dobili priliku za prezentaciju na Nonick konferenciji u Bilbau, dok je partner eSTUDENTU na Business plan contestu bila Hrvatska mreža poslovnih anđela CRANE; tako i StartUpOpen kao nagrade najavljuje predstavljanje pobjednika na večeri Poslovnih angela Slovenije. I gdje je tu problem? Pa svi ti investitori imaju redovne kanale kojim im se svatko može javiti i predložiti projekt, a ako su ti projekti kvalitetni velike su šanse da će dobiti priliku predstaviti se, i bez da moraju prolaziti kroz proceduru natjecanja; tako da ta nagrada i nije od neke koristi.
  • Nagrade: StartUpOpen još nije najavio ostale nagrade — osim korištenja inkubatora, za što vrijede isti komentari kao i za predstavljanje investitorima, te €500 po glasovima publike — ali ako je suditi po iskustvima prijašnjih natjecanja, poput recimo startUPweba, većina nagrada pobjednicima je simbolična i ne predstavlja neku ozbiljnu pomoć radu startupa, već se uglavnom radi o još jednom kanalu kojim organizatori natjecanja mogu privući sponzore. To su uglavnom razni paketi korištenja usluga , koje su najčešće promašene i bez neke velike koristi startupima, koji bi često morali mijenjati neke ključne postavke kako bi iskoristili te nagrade. Primjerice shareani Web hosting za startup čija tehnologija zahtijeva root pristup serveru, ili marketinški paket domaćih portala za projekt koji cilja na globalno tržište.

Uglavnom, natjecanja startupa su čisti gubitak vremena za sve kandidate, i puno je bolje da to vrijeme potroše na razvoj svojih proizvoda i tehnologija umjesto potucanja po procesu žiriranja.

U životu startupa postoje samo dvije vrste natjecanja u kojima ima smisla sudjelovati. Prvo je traženje novčanih sredstava potrebnih za razvoj proizvoda, i tu su svi gore navedeni problemi riješeni činjenicom da su “članovi žirija” i osobno zainteresirani za uspjeh “pobjednika”, jer su uložili konkretan novac koji očekuju da im se višestruko vrati kroz rast u budućnosti.

A drugo, i najvažnije natjecanje je ono tržišno, gdje startup izlazi sa spremnim proizvodom i daje se u ruke najizbirljivijem žiriju, a to su klijenti. Ako oni donesu loše ocjene, sve prethodne pobjede na natjecanjima, pa čak i ulaganja vanjskog kapitala, postaju nebitne.

4 thoughts on “Zašto imam problema s natjecanjima startupa”

  1. Sasvim kul post mada se ne slažem sa mišljenjem da su startapima takmičenja gubitak vremena.

    U okviru takmičenja po difoltu imamo davanje feedbacka i to može biti od neprecenjive vrednosti ekipama, naročito ako su u žiriju iskusni i uspešni preduzetnici te investitori. Svakako dovoljno da opravda pripremanje prezentacije i par dana učestvovanja na konferenciji.

    Tu vidim još jedan benefit – pripremanje prezentacije i vežba pitchovanja svog projekta i tima – jedan od najvećih lekcija za ekipe koje su učestvovale u #htwbgd takmičenju je da moraju uključiti demo ili bar screenshote svog proizvoda, MediaToolkitu recimo je ta lekcija bila vrlo vredna.

    PR i promocija – može biti handy kao argument da nekoga da ti se pridruži timu? Plus to nikad ne škodi verujem. Networking je isto dobra stvar, ljudi ti pridju sami na pauzi ako si držao neku prezentaciju…

    Sve skupa slažem se u načelu sa stavom ‘batali gluposti i sedi i radi’ ali verujem da takmičenja nude dosta vrednosti i prednosti, naročito ako je žiri jak. Koliko vidim na StartupOpenu će biti i mentorskog rada, i to može biti vredno.

  2. Kako rekoh, nije problem u snazi žirija, nego u njegovoj motivaciji. Ako žiri nema jasnu motivaciju da potakne startup s najvećim potencijalom (npr. tako da investira u njega), onda je i smisao samoh odabira upitan.

    Slažem se s tobom da su prezentacije korisne za vidljivost startupa i networking, ali njih se može održati i bez natjecanja, što smanjuje i potrebnu logistiku. Na Web.Start konferencijama smo imali blokove za startupe, gdje su se oni predstavili svakome kog je to zanimalo. Naravno, ako ima puno zainteresiranih opet je potreban žiri koji će odabrati one koji će dobiti pravo predstavljanja, ali nema potrebe raditi i rangiranje.

  3. Citat sa prijave: “BlogOpen zadržava 3% od svakog investicionog ugovora koje bi startupovi mogli da dobiju aranžmanom nastalim zahvaljujući BlogOpenu.”

    Kako je ovo ostvarivo? Neće se neko pojaviti sa novcem na StartupWeek, niti će se na tom mestu obavezati startupu i organizatoru-finderu za poslovni aranžman koji se *možda* desi jednog dana.

  4. Jako dobro opažanje, moram priznati da mi je promaklo (mislim ustvari da kad sam pisao ovaj članak prijave još nisu ni bile otvorene). Pitam se samo koliko je prijavljenih projekata to uočilo, jer to drastično mijenja stvari.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *