Hrvatski startup mitovi, dio treći

Kao što naslov kaže, ovo je treći nastavak u mini seriji o mitovima vezanim uz pokretanje biznisa. prva dva možete pročitati ovdje, odnosno ovdje.

U današnjem nastavku ću se usredotočiti na možda najčešće mitove, koje sam susreo bez obzira na područje kojim se poduzetnici bave, tržište na koje ciljaju, te traže li vanjskog ulagača ili ne.

Dobra ideja je dovoljna za uspjeh

Kad pogledam statistike ovog bloga, jedan od najčešćih pojmova koji dovode posjetitelje s Web tražilica glasi “ideje za biznis”. Vrlo je čest slučaj da ljudi iz raznih razloga žele pokrenuti vlastiti posao, pa čak imaju i potreban kapital, no jednostavno ne znaju čime se baviti. Isto tako je česta situacija da netko osmisli neki inovativan koncept, ili naiđe na neki biznis koji dobro funkcionira na nekom tržištu, i zaključi kako je to odlična ideja.

Dobra ideja je jako važna za uspješan biznis; ali ne samo da nije dovoljna, već najčešće čini tek vrlo mali element u uspjehu biznisa. Dopustite mi ovdje malu usporedbu (koju sam već koristio): svaki biznis je kao biljka koju uzgajate u vrtu: započinje kao sjemenka (ideja), koju morate staviti u plodno tlo (tržišno okruženje), te se o njoj brinuti, zalijevati je, plijeviti, okapati, gnojiti itd (razne poslovne aktivnosti: product development, marketing, prodaja, business development…) dok nakon nekog vremena ne počne davati prekrasne cvjetove (profit). Iz te usporedbe jasno je da je ideja ključna, ali ako svoju sjemenku samo bacite na neplodan kamen, ne treba se čuditi ako iz nje nikad ništa ne izraste.

Mnogi startupi su na teži način naučili jednu vrlo važnu lekciju, a to je da vrlo često originalna ideja izraste u nešto sasvim deseto. Najpoznatiji primjer je Flickr, koji je počeo kao mali dodatak originalnom projektu njegovih autora, igri Game Neverending da bi se preobrazio u najuspješniji globalni photo-sharing servis, da bi ga na koncu otkupio Yahoo!.

Netko će mi ukrasti ideju i ostvariti je s gomilom novca

Da mi je svaki put kad sam čuo ovaj komentar netko dao 100 eura, danas vjerojatno ne bih pisao ovaj blog već bih sjedio pod suncobranom na Tetiaroi. 😉

Na prvi pogled, to je vrlo logičan zaključak: poduzetnik je osmislio fantastičnu ideju, no treba mu vremena i novca da ju realizira; pa ako priča o njoj dok ju još nije realizirao, netko tko ima puno novca shvatit će kako je to fenomenalna ideja, potrošiti novac u njenu realizaciju i pregaziti našeg malog poduzetnika.

Međutim, u stvarnosti se to gotovo nikad ne dešava. Zašto? Vrlo jednostavno: nikog nije briga.

Pretpostavimo da ste u nekom društvu ispričali svoju ideju, i onda užasnuto shvatili da za susjednim stolom sjedi poslovni čovjek za koga znate da ima gomilu novca i da bi tu ideju mogao realizirati ne trepnuvši okom. Pretpostavimo nekoliko različitih scenarija:

1. Dotična osoba najvjerojatnije nije u vašoj konkretnoj branši i nema dodira s područjem koje pokriva vaša ideja. Čak i da je čula vaš opis ideje, gotovo je sigurno da ga ona neće zanimati jer ju neće imati gdje uklopiti u svoje redovno poslovanje, niti će se razumjeti dovoljno u tematiku da bi u to ulazila.

2. Osoba je već u vašoj branši, čak vam je i konkurencija. U tom slučaju će ju ideja možda zaintrigirati, ali ponovo su vrlo male šanse da će ju odlučiti implementirati. Ako je osoba uspješna, dakle ima raspoloživog novca za realizaciju te ideje, ona ipak sasvim sigurno neće to napraviti na način da ugrozi svoje redovno poslovanje; dakle ako je vaša ideja revolucionarna i ima sasvim drugi poslovni model od njegovog, teško da će se odlučiti trošiti resurse na nju. A ne smijemo zaboraviti još jednu mogućnost: možda je upravo tu ideju već imao, isprobao i odustao od nje jer ona ustvari ima skrivene kritične mane; u tom slučaju vam se može dogoditi da vam na to ukaže, zbog čega mu trebate biti samo zahvalni.

3. Ako je navedena osoba investitor, odnosno profesionalno ulaže novac u tuđe projekte (npr. poslovni anđeo ili VC) tu se trebate najmanje plašiti, osim ako smatrate da vi osobno niste sposobni realizirate tu ideje (u kom slučaju je ona u vašim rukama potpuno bezvrijedna).

Uglavnom, poslovnu ideju malo tko krade. Žalosna istina je da nikog ne zanima vaša ideja (obično ni ulagače) dok ne postanete superuspješni, a onda bi vas odjedom svi kopirali i ulagali u vas ili vaše konkurente. A ako i dopustimo onu malu mogućnost da vas netko pokrade i prestigne (dakle ne da je sam, nezavisno došao do te ideje; to je sasvim druga priča) — pa poduzetnici se po definiciji bave prihvaćanjem rizika, a ovo je jedan od najmanjih na koje ćete naići.

Bitno je biti prvi i nemati konkurenciju

Još jedan naizgled intuitivan koncept: prvi sam osmislio nešto, nemam konkurenciju, i svi kupci će pohrliti ravno meni jer me nitko ne ometa. No, to je daleko od realnosti koliko god nešto može biti.

Naime, postoje samo dva scenarija u kojima je moguće biti bez imalo konkurencije. Jedan je da je vaš projekt toliko inovativan i napredan da ste zaista prvi koji je krenuo realizirati tu ideju (a netko mora biti prvi; no sasvim sigurno niste prvi kome je ona pala na pamet); no to obično znači da ni tržište nije spremno za vas. A drugi, koji je naravno posrijedi u 99% slučajeva, jest da jednostavno niste napravili domaću zadaću kako spada i niste identificirali postojeće konkurente.

Problem kod mnogih poduzetnika je da pod pojmom “konkurencija” podrazumijevaju tvrtke koje nude identične proizvode ili usluge; no konkurencija je u stvarnosti daleko širi pojam, i podrazumijeva sve koji rješavaju isti problem za korisnike. Primjerice, dvije autobusne kompanije koje imaju linije od Zagreba do Dubrovnika očiti su konkurenti; no njihov konkurent je i avio-kompanija koja nudi letove na istoj relaciji, pa čak i auto-cesta koje omogućuje putnicima da (zasad djelomično) riješe isti problem na drugi način. Svaka ima svoje prednosti i mane, i svaki korisnik će za sebe odabrati čiju uslugu će odabrati, prema vlastitim prioritetima.

A čak i ako zamislimo mogućnost da konkurencija ne postoji: je li ona zaista toliki bauk? Na prvi pogled se čini logično da je bolje djelovati u svijetu bez konkurencije, no ako imamo pravi pristup ona nam ustvari može i pomoći.

Uzmimo neizbježan primjer Googlea, koji je ušao u područje koje je krajem devedesetih bilo zasićeno konkurencijom: postojalo je na desetke tražilica kojima su korisnici pretraživali Internet, a neke od njih (primjerice Yahoo!) bile su pravi divovi s neusporedivo više sredstava i mogućnosti. No Sergej i Larry su shvatili da su sve te tražilice zapele u jednom obliku usluge, te ih se ustvari lako može nadvladati: samo treba napraviti ono što rade i one, samo kvalitetnije (boljim rezultatima pretraživanja) i uspješnije (odnosno s boljim poslovnim modelom). Ukratko, Google je iskoristio sve nedostatke konkurencije kako bi se sam uzdigao, i pritom nije gubio svoj cilj iz vida; momci su u međuvremenu imali brojne ponude da prodaju svoju tehnologiju i tvrtku, za svote koje su studentima poput njih bile divovske, ali su ustrajali i dspjeli tamo gdje su sad.

Ukratko, konkurencije se ne treba plašiti: ukoliko imate kvalitetan proizvod, najgore što vam se može dogoditi jest da vam netko ponudi zanimljivu svotu i otkupi vaš startup.

3 thoughts on “Hrvatski startup mitovi, dio treći”

  1. Vrlo dobar članak i zanimljivo štivo!!

    Pobija sve najčešće isprike da se digne guzica iz fotelje i zapne za nešto!

  2. Sve pohvale na objavljenoj sagi o Hrvatskim start-up mitovima. U spomenutoj metafori o poduzetničkoj ideji kao biljci nedostaje jedan bitan faktor, a to je klima. Klima nije nešto što možemo kontrolirati, a u velikoj mjeri utječe na rast naše biljke. Vaša biljka raste u jednom dobro opremljenom plasteniku i vi držite konce uspjeha u vlastitim rukama. Nažalost mi živimo u daleko surovijem podneblju. U podneblju korupcije, mita, kriminala, nepotizma, sporosti i nemoći instrumentarija vladajućih… Vi ste u hranidbenom lancu na višem položaju od mene te možete kontrolirati jedan pa i više faktora klime za razliku od mene koji ne mogu niti jedan, te samim time imate veće prilike za uspjeh uz pretpostavku da su nam ostale predispozicije iste (ovdje ne mislim na vas osobno). Pa bio ja i sposobniji od vas klima će satrati moju biljku bez obzira na vlastite kompetencije. Društvo je podbacilo u nagrađivanju uspješnih i kažnjavanju neuspjeha, pa smo postali društvo podobnih a ne društvo sposobnih, profit se generira uzimanjem i špekulacijama, a ne stvaranjem i inovacijama, korporacije rastu u jedinicama kvote a ne kapaciteti, kvaliteta je postala inačica riječi nekonkurentih dobara. Sad bi se volio vratiti na onaj primjer amerikanca koji se čudi kako su Hrvati bogati i imaju kapital, a boje se ulagati. Mislim da bi se i ja čudio da dolazim iz jednog poduzetničkog inkubatora koji počiva na dijametralno suprotnim vrijednostima. Rekao bi da je amerikancima najvažnije biti zdrav, a hrvatima imati krov nad glavom.

    Naime zašto pišem ovaj dosadan uvod?! Jasno je da Hrvati imaju kapitala i da se do kapitala može doći na tržištu novca. Većina Hrvata ima u svojoj glavi neku ideju ili bar mašta o nekom poduzetničkom pothvatu. Znači imamo sve predispozicije da budemo poduzetnici, bilo uspješni bilo propali, to sad nije ni bitno. Pitanje je zašto se tako teško motiviramo na rizik i ulaganje. Kod nas će prije uložiti netko tko ne zna što radi, a zna gdje će plasirati svoj proizvod ili uslugu nego netko tko zna a nema tržište. To je najveći paradox hrvatskog poduzetništva. Nastala situacija na tržištu je kompromis između frontova moći i kapitala čija cijena se naplaćuje društvenom degradacijom.

    Iz napisanog možda će zvučati da sam pesimist iako sam optimist. Post je raelnost koju živimo. Naravno ovaj članak koji sam pročitao je super za sve koji ulažu IT bussines i uživaju blagodati jedne puno zdravije poduzetničke klime. Ako želimo plivati u našoj bari morat ćemo još kojekakve varijable ukalkulirati u naš investicijski plan i operativni program.

  3. Hvala na komentarima dečki! Ivane, predlažem ti i da pokreneš blog, imao bi što za pisati! 😉

    U svakom slučaju, u pravu si što se tiče klime, i generalno kao i u našem konkretnom slučaju. Međutim, danas je to element s daleko manjim utjecajem nego nekad, zahvaljujući društvenim promjenama i napretku u tehnologiji.

    Sad, složit ću se da su određene vrste biznisa vezane uz određenu lokaciju ili podneblje; ali ako govorimo o visoko tehnološkim, da ne kažem Web startupima, danas je lakše nego ikad podići sidro i preseliti se, pa čak i istovremeno raditi s više lokacija. Činjenica je da je poduzetnička klima u Hrvatskoj prilično loša; međutim, ako vaš projekt ima globalni potencijal (a morao bi, no to je tema za neki drugi post, a već sam i pisao o njoj) danas je vrlo lako osnovati tvrtku u nekoj povoljnijoj zemlji — za nas je vrlo prikladna Velika Britanija, jer se sve može za mali trošak obaviti preko Interneta, Wizzair i druge kompanije su značajno srezale cijenu leta, a nema više ni vize.

    Čak je lako moguće uzeti “best of both worlds” i postaviti poslovno sjedište firme negdje na zapadu a razvoj zadržati na istoku, gdje su troškovi ipak znatno manji — kao što su uspješno dokazale firme poput Skypea i Zemante.

    Tako da, po mom mišljenju, niti nezgodna klima nije dovoljan razlog da se ne pokuša iskoristiti određeni globalni potencijal.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *