Kupe i špade, ili Should I Stay or Should I Go?

Moram priznati da je današnji dan potpuno neočekivano ispao vrlo zanimljiv za hrvatski startup community, zahvaljujući dvama medijskim nastupima dvojice od njegovih istaknutih članova.

Najprije je u jutarnjim satima britanski The Telegraph u svojoj rubrici Startup 100 objavio članak Ive Špigela pod naslovom Creating a Truly European Ecosystem; članak je uglavnom posvećen startup akceleratoru i fondu Seedcamp (u kojem je Ivo i osobno sudjelovao kao mentor na lokalnim mini-Seedcampovima), no glavnina teksta govori o snazi i potencijalu europskih startupa, te otprilike kako je stvaranje jakog i značajnog europskog startup “ekosustava” samo pitanje trenutka.

Potom je prije nekoliko sati Viktor Marohnić na konferenciji WinDays održao predavanje pod naslovom Kako pokrenuti startup i dobiti investiciju u Hrvatskoj? Motivi tog predavanja bili su dijametralno suprotni onima u Ivinom članku, do te mjere da je Dražen Drnas Viktoru tvitnuo komentar: he, he ivo jutros u kupe, a ti sad u špade 🙂 (Ako netko broji, u prvih nekoliko rečenica ovog članka uspio sam utrpati CEO-e čak tri domaće tvrtke koje su primile venture ulaganje; mislim da je to nekakav rekord…)

Drugim riječima, Viktor potiče hrvatske startupe da zaborave na domaće tržište (“Svaki put kad pomislite proizvod prodavati u Hrvatskoj, opalite si šamar!”) i orijentiraju se svjetskom tržištu, ciljajući minimalno UK a onda i US. Naravno da se dotiče i VC investiranja, koje je njegov ShoutEm lani uspješno zatvorio s fondom RSG Capital (koji će se, uzgred, predstaviti na idućoj Startup srijedi); filmić kojeg je prikazao u sklopu prezentacije ilustrira njihovo iskustvo prvog susreta s američkim VC ulagačem, znakovitog imena “Mr. Wilson“… 😉

Kako dakle pomiriti ova dva gledišta dvojice domaćih iskusnih startup poduzetnika? Kako riješiti dilemu koju prekrasno ilustrira klasik grupe The Clash:

Ustvari, i Viktor i Ivo su potpuno u pravu — Europa ima potencijala i pruža sve više mogućnosti za tehnološke startupe, dok je SAD, a naročito “The Valley”, još uvijek daleko ispred i daje najveću potporu potencijalnim poduzetnicima. Istovremeno, Hrvatska ne da kaska za njima, već stoji tamo negdje na začelju, gmižući malo po malo. Viktorovi detalji o venture kapitalu su točni — vidi se da je čovjek to iskusio na vlastitoj koži — no u cijeloj priči nedostaje jedan bitan element, a to je seed kapital.

Važno je imati na umu da u razvoju startupa postoje stepenice, i investitori prate te stepenice na način da za svaku postoje odgovarajući izvori financiranja. Zato će se i dogoditi da će vam se “Mr. Wilson” smijati ako kažete da nemate korisnika, jer njih ne zanima koliko je dobro iskodirana vaša aplikacija niti što u Hrvatskoj nema korisnika Interneta onoliko koliko bi oni htjeli da imate korisnika ukupno. Ali do te stepenice nekako treba doći, i za to postoje brojni izvori ulaganja, no nažalost njih opet u Hrvatskoj gotovo da nema: tu je BICRO, tu je CRANE, i poneki privatni ulagači, i to je to.

Viktorov “alter ego” u filmiću na pitanje “Mr. Wilsona” odgovara da u Hrvatskoj baš i nema startupa, no Viktor kaže da je tako bilo u vrijeme kad su tražili ulagača — danas je situacija nešto drukčija, ali baš sam neki dan radio rekapitulaciju podataka koje imam, i nabrojao čak 20 projekata koje se može nazvati startupima. Naravno, uvijek postoji pitanje i dilema definicije što ustvari čini startup, no ja sam se držao isključivo projekata koji a) ciljaju na globalno (ili barem međunarodno) tržište, b) koji su već objavljeni, ili pak još nisu ali se aktivno razvijaju, te c) temeljeni su na visokim tehnologijama, odnosno prvenstveno softveru i Internetu. Unutar ta tri kriterija ima dosta prostora, pa tu ima onih koji su čisti non-profit i nemaju poslovnog modela, pa do onih koji imaju solidne prihode i u stvari su već samoodrživi (a i jedne i druge mnogi ne bi svrstali u kategoriju startupa); ali to su moji kriteriji. 🙂

Ukratko, da zaokružimo priču koju su danas započeli Ivo i Viktor:

  1. Usmjerite se na svjetsko tržište. Danas nema razloga (osim ograničenosti i kukavičluka) ograničavati se na zemlju koja je na razini statističke greške — posebice kad je Internet omogućio gotovo besplatno globalno prisustvo, te ako stvarate softver treba vam tek malo više truda i resursa da ga usmjerite na daleko šire tržište od domaćeg. Sjetite se tristo milijuna
  2. Izađite iz Hrvatske. Za početak, krenite sa zemljama u okruženju, i ako je vaš startup stvarno kvalitetan brzo će vas preposnati i pomoći. U susjednoj Sloveniji postoji cijeli niz adresa na koje se možete obratiti, od Poslovnih angela preko Boundbreakera do RSG Kapitala, a još malo dalje postoje brojne inicijative i projekti kao što su Seedcamp ili HackFwd, zatim niz mreža poslovnih anđela, te brojni seed fondovi. Naravno, nemojte ići praznih ruku — poželjno je da imate ili MVP, ili bar funkcionalni prototip, pa čak i “smokescreen” verzija konačnog proizvoda je bolja nego tek par slajdova u decku. A danas više nije teško pokucati na vrata europskim ulagačima — Germanwings, EasyJet i Wizzair lete iz Zagreba i drugih hrvatskih gradova, i za male novce možete doći praktički bilo gdje u Europi, do središta startup svijeta kao što su London, Berlin ili (u zadnje vrijeme sve više) Barcelona.

I za kraj, nemojte zaboraviti jednu bitnu stvar: trebat ćete puno raditi i ustrajati, te biti bolji od velike konkurencije. U svijetu je vrlo teško uspjeti s tehnološkim startupom; ali u Hrvatskoj je nemoguće. 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *