Usvajanje djece i domaći venture fondovi

Ovaj članak mi se kuha u glavi već neko vrijeme, preciznije od kad sam negdje s početkom godine u siječanjskom broju Forbesa pročitao članak o osnivanju niza tzv. fondova za gospodarsku suradnju. U svojoj osnovi FGS-ovi predstavljaju državni pokušaj pokretanja domaćih venture fondova, ali nakon pročitanog članka, a naročito citiranih izjava čelnika tih fondova, zaključio sam da se tim potezom radi jedna vrlo kriva stvar, iako s jako dobrim namjerama. A dobro znamo čime je popločan put do pakla…

Analizirajući stav ljudi koji vode ili će voditi domaće venture fondove sjetio sam se jedne priče Ephraima Kishona koju sam pročitao prije jako puno godina, ali mi se usjekla u sjećanje, te savršeno opisuje način razmišljanja tih ljudi. U toj priči opisuje se razgovor autora s jednim bračnim parom koji je odlučio usvojiti dijete, pa opisuju kako su došli do zaključka kakvo dijete žele usvojiti, a njihov način razmišljanja ide otprilike ovako:

“Ne želimo usvojiti novorođenče, jer oko njih je puno posla, po noći se često bude i slično, a mi nismo više mladi i to nam je naporno. Mala djeca su naporna, stalno trče okolo, nikad mira s njima; a školarci zahtijevaju puno truda oko zadaća i znanja, a mi nismo baš jako obrazovani. Tinejdžera nećemo, to je najteži period, stalno se bune i prigovaraju, a studenti su skupi, treba im plaćati školovanje i slično. Pa smo zaključili da je najbolje usvojiti već odraslu, izgrađenu osobu, koja ima svoj položaj u društvu, vlastite prihode i slično.”

“I,” pita ih autor, “imate li nekoga konkretnog na umu?”

“Da, Ben-Guriona…”

Naravno, Kishon je to ispripovijedao daleko detaljnije i zabavnije od ovog mog kratkog pokušaja, ali osnovna poanta je više nego jasna: osnovna ideja roditeljstva jest u odgoju i podizanju djece, što je zahtjevno i naporno ali u konačnici donosi najveću nagradu. Kakve to veze ima s venture fondovima?

Pa, sudeći prema onome što je citirano u navedenom članku u Forbesu, naši budući ulagači razmišljaju poput tog para iz Kishonove priče:

Mi u pravilu ne financiramo poduzetničke ideje i startup tvrtke, već širimo tržište postojećem ambicioznom proizvodu.

Samo po sebi, u gore citiranoj izjavi nema ničeg spornog — to je standardna politika venture fondova u svijetu. No gdje je onda problem?

Vratimo se malo na osnove postavke na kojima počiva koncept venture fondova (odnosno u hrvatskoj verziji “fondova rizičnog kapitala”, što je potpuno nesuvisli prijevod — jer nije kapital “rizičan”). Po definiciji, venture kapital ulaže se u projekte koji posjeduju sljedeće elemente:

  • Proizvod. Dakle nije riječ o trgovini ili uslugama (osim kod vrlo malog broja iznimki).
  • Veliki potencijal rasta. Bez obzira kako tvrtka stoji na tržištu, ona uz ulaganje može narasti višestruko u relativno kratkom roku.
  • Jasan potencijal exita. Konkretno, postoje očiti potencijalni kupci za tvrtku nakon što naraste, ili (danas puno rjeđe) tvrtka ima potencijal izaći na burzu.

Nažalost, smatram da u Hrvatskoj postoji vrlo malen broj tvrtki koje zadovoljavaju sva tri elementa, i da će se fond manageri naći u situaciji da jednostavno neće imati gdje plasirati kapital svojih ulagača. A tada će u pravilu reagirati na jedan od dva načina: prvi je da se drže školski naučenih pravila i pretjeraju s ulaganjima u one koji zadovoljavaju te kriterije, ili da prošire krug ulaganja u tvrtke u ranijim fazama.

Osobno smatram da kod nas nema dovoljno iskusnih venture fond managera koji bi se usudili misliti out of the box. Nažalost, navedeni članak mi ne daje puno razloga za optimizam, jer neke rečenice u njemu pokazuju vrlo zbunjujuću razinu nerazumijevanja stvarne situacije. (Pokušavam ovo pisati vrlo oprezno, jer iz članka nije jasno vidljivo što je prenesena izjava fond managera a što je novinarska interpretacija, pa ne želim nikoga izravno optužiti za neznanje.)

Tako će svi oni koji tek osnivaju tvrtku i trude se izgraditi posao ili trebaju financiranje razvoja potpuno novog proizvoda i dalje morati tražiti financiranje manjih banaka, bogatih prijatelja, anđela ulagača ili neke od postojećih državnih institucija poput BICRO-a […]

Ma jel to oni ozbiljno? Koje to banke ulažu bez teških kolaterala? Poslovni anđeli su u Hrvatskoj u začecima, a ovaj dio s bogatim prijateljima je više nego smiješan. Članak se nastavlja:

Fondovi rizičnog kapitala izbjegavaju takve projekte jer su im prerizični, a i ne mogu zadovoljiti uvjete njihove izlazne strategije — oni žele izaći iz projekta za tri do pet godina od početka ulaganja i na svemu čak udvostručiti ili utrostručiti uloženo. S druge strane, ulagači u neki startup projekt mogu tek nakon tri do pet godina računati na prvu dobit.

Ove dvije rečenice imaju toliko problema da jednostavno ne znam gdje početi. Prva rečenica je u svojoj osnovi čak i točna — kad ne bismo uzeli u obzir promjene koje su se dogodile posljednjih godina. Tu prije svega mislim da kompletnu revoluciju u načinu promocije i distribucije proizvoda koju je donio Internet, a koje omogućuju da startup tvrtke prošire tržište i narastu čak i nekoliko desetaka i stotina puta u nekoliko godina. S druge strane troškovi razvoja — prije svega u području informatike — drastično su se smanjili samo u odnosu na one prije desetak godina, i kombinacija ta dva faktora dovela je do toga da danas u nekim slučajevima venture fondovo više i nisu potrebni — nakon početnog seed ulaganje startupi mogu narasti dovoljno da budu zanimljivi za akviziciju.

Ovu realnost već su odavno spoznali mnogi globalni igrači na ovom području, te većina venture tvrtki u svijetu pokreće vlastite seed projekte, ili pak sudjeluje u programima kao što su Seedcamp i TechStars. Također su se počeli i pojavljivati i tzv. super-anđeli — iako ja puno prikladnijim smatram pojam microventures — koji još više zamagljuju tradicionalnu granicu između seed i venture ulaganja.

Istina, to se sve događa negdje na zapadu, prije svega u Silicon Valleyu — ali ako su tamošnji venture ulagači shvatili da trebaju poticati seed ulaganja, to je u Hrvatskoj još nužnije potrebno. Seed ulaganja su ključan dio poduzetničkog ekosistema, a kod nas taj dio praktički uopće ne postoji. Tradicionalno, glavninu seed ulaganja čine individualni ulagači koji investira osobna sredstva, znanje i poslovno iskustvo — kolektivno poznati i kao poslovni anđeli — te državni fondovi i organizacije namijenjene poticanju stvaranja proizvoda. Kod nas, s jedne strane imamo začetke poslovnih anđela — jednim dijelom okupljenih u CRANE, iako postoji i jedan broj pojedinaca koji ulaze u taj opis ali nisu dio nikakve inicijative — a s druge strane imamo BICRO, čija ulaganja su trenutno na ledu.

Po logici stvari, vlada bi trebala biti ta koja će poticati ulaganja, što osnivanjem FGS-ova nominalno i čini, ali po svemu sudeći i ovdje kreće s krive pozicije: to bi bilo kao da odlučite izgraditi kuću, ali se ne želite gnjaviti s temeljima, pa ćete pričekati dok to netko drugi riješi i onda se posvetiti zidovima i krovu…

Posljednja rečenica u gornjem citatu također pokazuje određenu razinu neznanja: prihodi nisu nužan faktor prilikom exita — mnoge svjetske tvrtke u koje ulažu venture fondovi imaju vrlo male ili nikakve prihode. Jedino što je važno jest da tvrtka posjeduje nešto što će potencijalnom kupcu biti dovoljno zanimljivo da plati sumu koja će zadovoljiti interese ulagača — i upravo zato ovdje usluge i trgovina ne dolaze u obzir. Hrvatska je premala da bi neka tvrtka bila zanimljiva kao meta akvizicije zbog svog tržišta — osim u nekim uskim nišama ili posebnim slučajevima, a čak i tad će biti mjesta samo za jednog ili dva top igrača. Konkretni proizvodi — a pogotovo oni koje je tvrtka sama razradila, te po mogućnosti razvila njihovu tehnologiju — jedina su trajna vrijednost koja može biti zanimljiva potencijalnim kupcima.

Ovaj članak je već postao daleko duži nego što sam planirao, pa ću i preskočiti neke izjave iz članka (poput one o odricanju većinskog vlasništva, što je tipičan primjer krivog razumijevanja onog što se nabubalo). Završit ću samo s iskrenom nadom da se jako varam, i da će se FGS-ovi pokazati kao odličan pokretač poduzetništva i ekonomskog rasta u Hrvatskoj…

One thought on “Usvajanje djece i domaći venture fondovi”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *