O znoju i anđelima

Prije nešto više od godine dana objavili smo članak Ulaganje u Web startup u kojem smo odgovorili na neka pitanja oko inicijalnih investicija u seed startupe. Koliko je ta tema i dalje zanimljiva pokazuje komentar na taj članak, koji je postan jučer i sadrži dva zanimljiva pitanja na koja bi bilo šteta odgovoriti samo u komentaru, pa evo ovdje odgovora u cijelosti.

Evo godinu dana poslije, moram reci – bas super post. Ono sto bi mene jos zanimalo je: kako se definira udio u firmi kod sweet equity-ja; dakle, ako se ne zna kakav ce biti prihod (ambicije su velike ali jos je rano za prognoze..) da li se udio definira prema vrijednosti usluge u odnosu na trenutnu vrijednost projekta ili?

Prvo da ispravim — nije sweet (slatko) nego sweat equity, dakle “znojni udio” u smislu da je ostvaren prolivenim znojem, odnosno radom, za razliku od udjela dobivenog u zamjenu za financijsku investiciju.

A što se tiče određivanja iznosa takvog udjela, generalno si u pravu, s time da to jednako vrijedi za sve oblike ulaganja, bilo ono u obliku novca ili u obliku osobnog rada. Međutim, ta se vrijednost ne može jednostavno izračunati prema cijenama ekvivalentnih usluga na tržištu, već treba uzeti u obzir još neke dodatne faktore, ovisno o situaciji u kojoj je startup u dotičnom trenutku.

Prije svega, vrijednost rada treba uvećati zbog toga što onaj koji ga radi neće biti plaćen u gotovini za svoj rad, već sudjeluje u riziku zajedno s osnivačima. Primjerice, ako vam netko izradi poslovni plan, ili osmisli marketinšku strategiju, ili isprogramira Web aplikaciju, to je posao za koji bi negdje drugdje bio plaćen; no u ovakvom slučaju on možda neće nikad vidjeti svoj novac (ukoliko startup propadne), a čak i u najboljem slučaju — ako dođe do exita u kojem njegov udio vrijedi i deset puta više nego je uložio — do tada može proći i nekoliko godina. Nadalje, nije uvijek jednostavno odrediti konkretnu vrijednost “uloženog” rada, naročito ako se radi o kontinuiranoj i dugoročnoj suradnji. Primjerice osoba koja vam slaže marketinški plan može vam i dalje davati marketinške savjete, a u idealnom slučaju može preuzeti i realizaciju dotične kampanje na sebe; u tom slučaju ona postaje praktički partner u radu startupa, i u skladu s time u redu je da njezin udio bude znatno veći od iznosa određenog čisto tržišnom cijenom posla.

Ovdje moram naglasiti da je o udjelima lakše razmišljati ako ih se ne gleda u relativnim iznosima, već apsolutnim. Mi smo naviknuti razmišljati o tome koliko postotaka posjeduje koji suvlasnik, no u nekim drugim sustavima — primjerice u Britaniji — osnovna stvar od koje sve polazi su udjeli (u njihovoj terminologiji shares, za što mi imamo dva odvojena pojma, udjeli i dionice). Svaka tvrtka kod osnivanja osniva neki broj udjela, koji se onda raspoređuju među osnivačima prema nekom ključu. Kad dolazi do investicije, ako nema više slobodnih (neraspodijeljenih) udjela tvrtka može izdati koliko god žekli novih udjela te ih prodati ulagaču po nekoj cijeni koju određuje valuacija cijele tvrtke.

To napominjem kako bih lakše objasnio jedan drugi koncept koji je vrlo važan kod podjele vlasništva u nekom startupu, a to je vesting. Hrvatski jezik nema izravan prijevod ovog pojma, no njegovo porijeklo je — kao i kod riječi invest — vezan s odijevanjem (kao i naša “vesta”), što je prikladno jer taj koncept opisuje postupno “odijevanje” nečijeg udjela u vlasništvu kroz određeno vrijeme. Konkretno, zamislite sljedeći slučaj: tri prijatelja pokrenu startup i dogovore se da će podijeliti vlasništvo na jednake dijelove, dakle svaki ima 1/3 tvrtke. Sve krene odlično, počnu razvijati proizvod i pripremati marketing, no nakon tri mjeseca jedan od njih odluči kako to nije za njega i jednostavno prestane raditi na startupu, dok druga dvojica shvate kako mogu i bez njega te nastave raditi i razvijati proizvod kroz idućih pet godina do uspješne tvrtke. Vjerojatno već vidite gdje je problem — imamo dva vlasnika koji su se krvavo borili, te jednoga koji nije ni prstom mrdnuo a vlasnik je jednakog dijela tvrtke kao i svaki od njih.

Zbog ovakvih stvari uvodi se vesting, koji jednostavno znači da netko ima pravo na neku količinu udjela, ali da oni zaista postaju njegovi tek nakon određenog vremenskog perioda. Česta je praksa da se predviđeni udio podijeli na četvrtine, i svaka ta četvrtina se vesta tijekom jedne godine; dakle ako netko ima pravo na 100 udjela, u njegovo puno vlasništvo prelazi 25 udjela za svaku godinu koju on provede u tvrtki i aktivno radi za nju, a ako odustane vesting prestaje (tu se unose i odredbe tipa da se udjeli u potpunosti vestaju u slučaju exita itd, ali ne bih sad dalje komplicirao).

Koncept vestinga posebno je važan kad pričamo o sweat equityju, naročito kad se rad na kojem se on temelji odvija kroz neki duži vremenski period. Uostalom, i sam udio izvornih osnivača temelji se na sweat equityju, tako da i oni u praksi — čim ih je više od jednoga — zbog vlastitog mira trebaju uzeti to u obzir.

I još jedna stvar da slika bude kompletna: kako definirati trenutnu vrijednost firme, odnosno njenu valuaciju? U principu samo se za tvrtke koje su na burzi može reći da imaju nekakvo objektivno mjerilo ukupne vrijednosti — cijenu dionice. Isto tako, tvrtke koje su primile određenu investiciju također imaju nekakvo mjerilo svoje vrijednosti, koliko god ono bilo realno ili ne — na taj način se i došlo do valuacije od 15 milijarde za Facebook. Ali za sve ostale prisutna je bar neka razina subjektivnosti, a kad je riječ o startupima u seed fazi praktički je sve subjektivno.

Stoga se vrijednost takve tvrtke realno može procijeniti samo na jedan način: pitajte se jednostavno “koji je najmanji iznos koji bih bio spreman prihvatiti da se u potpunosti, i zauvijek, odreknem svog projekta?” Ako ne možete na to odgovoriti iz glave, krenite od nekog jako niskog iznosa i postupno ga povećavajte; kad prvi put za neki iznos pomislite “e, to bi već bilo zanimljivo” dobili ste valuaciju vašeg startupa.

I druga stvar, kako bi se definirala prava tj. obveze investitora kad se radi o poslovnom anđelu – da li se sudjelovanje u lobiranju i sl. procesima moze definirati ugovorom izmedu investitora i projekta/firme? Moze li firma postaviti svoje zahtjeve u slucaju da se investitor ne pridrzava ovakvog dogovora?

Ulaganje u startup — od strane poslovnog anđela, venture fonda ili bilo koga drugoga — ugovor je kao svaki drugi, i obje strane imaju potpuno pravo definirati u njemu što god žele, pod uvjetom da se obje slože oko toga. No, s obzirom na dosadašnje iskustvo kako obično u praksi izgledaju investicije poslovnih anđela, vrlo su male šanse da ćete morati brinuti oko problema iskazanog u pitanju.

Kad poslovni anđeli investiraju u neki startup, oni to izuzetno rijetko rade kao da stavljaju novac u neki otvoreni investicijski fond. Kako u početnoj fazi startup nema praktički ništa — ni proizvod, ni prihode, a često ni tehnologiju — poslovni anđeo ustvari ulaže u potencijal, a prije svega u ljude koji taj potencijal trebaju realizirati. Stoga anđeli nisu samo ulagači koji posade i čekaju, već su oni pravi poslovni partneri osnivačima; oni su ustvari pravi poduzetnici koji su prepoznali potencijal neke ideje i tima, te su im se pridružili svojim sredstvima.

Dakle, velika većina poslovnih anđela će uz svoje novčano ulaganje biti aktivno uključeni u razvoj i rad “svog” startupa. Najbolji je primjer grupe pariških anđela koji su investirali u dubrovački Adriatic Home — mnogi od njih aktivno traže dobavljače i tržišta, sudjeluju u svakodnevnom radu itd.

Tako da u praksi nećete morati brinuti o takvom doprinosu od strane vašeg anđela; ako je netko uložio novac u vas a nije spreman uključiti i druge vlastite resurse, to može značiti dvije stvari: ili nema tih resursa, ili ima toliko povjerenja u vas da je zaključio kako vam to nije potrebno. A oboje je u konačnici dobro, jer vam omogućuje da se posvetite svom poslu bez nepotrebnog upletanja sa strane.

One thought on “O znoju i anđelima”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *