Zasto ne postoje hrvatski (ili luksemburski, ili estonski, ili malezijski…) startupi

Na blogu Nenada Bakica povela se zanimljiva rasprava povodom njegovog posta o optimisticnim perspektivama hrvatskog gospodarstva (bez smijeha, molim, clanak je vrlo ozbiljan), i u komentarima je spomenuto ulaganje u hrvatske startupe kao jednu opciju plasiranja viska likvidnosti sustava koju je Nenad pokazao da postoji.

Iako sam se u posljednje vrijeme povukao iz sfere hrvatskih startupa — pa i iz Hrvatske opcenito — morao sam komentirati kako bih pojasnio u cemu je problem s pristupom promatranja startupa kao “buducnosti” i “spasitelja” hrvatskog gospodarstva, a koji je u posljednje vrijeme sve vise prisutan u nacionalnim medijima.

Vazno je razumjeti da pojam startupa nema veze s “podržavanjem kreativnih i talentiranih ljudi”. Radi se o cistom biznisu, i sa strane ulagaca i sa strane poduzetnika (startup foundera), koji je vrlo specifican i nema puno veze sa standardnim pokretanjem tvrtke, iako se kod nas to uglavnom izjednacuje. Ali sto je najvaznije, startupi nemaju nikakve veze s individualnim zemljama, bilo kakvo razmisljanje o “investiranju u hrvatske startupe” je krivo.

Kad startup postoji kao tvrtka on mora imati sjediste u nekoj zemlji, ali to ga ne cini startupom “te zemlje”. Jednostavan i poznati primjer je Skype: osnovali su ga jedan Danac i jedan Svedjanin, a kad je osnovan (i dok je bio startup) imao je formalno sjediste u Luksemburgu, sredisnji ured u Londonu (uz niz drugih ureda po svijetu) i razvoj koji se radio na vise mjesta od cega najvise u Estoniji. Je li to bio danski, svedski, luksemburski, britanski ili estonski startup? Osobno sam radio za startup koji je bio smjesten u Londonu, dok je glavno trziste bila USA a developeri su sjedili svaki kod svoje kuce, u zemljama od UK preko Francuske, Spanjolske i Hrvatske do Malezije.

Svaki startup je individualan i specifican, i ne postoji “one size fits all” rjesenje — niti u ulaganju, niti u pristupu marketingu, niti u tehnologiji. A upravo je jedna od kljucnih osobina startupa da mora biti u stanju brzo promijeniti neku od svojih temeljnih postavki kako bi se prilagodio potrebama trzista — bez obzira radi li se o tehnologiji koju koristi, marketinskoj strategiji, poslovnom modelu, pa cak i proizvodu kojeg stvara, a da ne govorimo o zemlji u kojoj je registriran.

Zato spomen startupa u bilo kojoj raspravi koja se tice opce ekonomske situacije u Hrvatskoj nema nikakvog smisla. Ne samo sto su startupi beskrajno mala stavka u opcem financijskom prometu, nego startup mora biti u stanju u trenu dici sidro i otici u drugu zemlju — ako je ikad i bio lociran samo u jednoj.

Upravo ta fleksibilnost je ono sto razlikuje startupe od ostalih, tradicionalnijih biznisa poput pekare, studija za dizajn ili automobilskog servisa. Startup krece od jezgre — neke poslovne ideje, ili tehnoloskog rjesenja — i istrazuje moze li se ta jezgra razviti u konkretan proizvod koji se moze prodavati, a potom kome i kako (to je ono sto Steve Blank naziva customer development). Onog trenutka kad se pronadje kombinacija proizvoda, trzista i poslovnog modela koja funkcionira (a sto se obicno naziva product-market fit) startup prestaje biti startup i postaje redovan business kao i svaki drugi.

One thought on “Zasto ne postoje hrvatski (ili luksemburski, ili estonski, ili malezijski…) startupi”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *